Još se zora nad Sarajevom nije potpuno pojavila. Koliko sam ih samo dočekala spremajući ispite i kroz prozor gledajući kako se pomalja sunce u staklima Mome i Uzeira. Nema više ispita, ali je nesanica postala moj vjerni saborac u beskrajnim noćima. Za malim kuhinjskim šankom pila sam kafu i primjećivala kako mi ruke opet nekako pretanko djeluju, vireći iz širokih rukava kućnog ogrtača kao što grančice strašila u polju vire iz smiješno neprikladne odjeće. Mama će opet prigovarati kako ništa ne jedem, dok će tata, čitajući Oslobođenje i mjerkajući me preko ruba naočala, šutjeti, i mama će onda, ne pitajući više ništa, držati vrata dok ne zamaknem za zadnju kuću u ulici, odmahujući glavom s neodobravanjem…
Ustala sam i oprala šoljicu i malu džezvu u koju stane tačno jedna mjerica kafe. Otvorila sam ormar i, kao i svake godine, pretvarala se da tražim šta ću obući. Kao da je tamo gdje idem ikome bitno kako sam obučena! Ruke su same letjele prema najvišoj polici. Podigla sam se na prste i dohvatila kutiju u obliku srca, već pomalo trulu od starosti. Sjela sam na pod i podigla poklopac ispod kojeg se ukazao bijeli pamuk. Izvadila sam haljinu i raširila je ispred sebe. Po podu su se rasule tanke svilene naramenice i čipkani volani požutjeli od starosti. Navukla sam haljinu preko glave i pogledala se u ogledalo. Crvene kovrdže neukrotivo su padale oko glave, a zelene oči upale u duplje okružene borama, ističući bljedilo lica. Poput duha, pomislila sam, i nasmijala se samoj sebi. Zvono crkve na Marijin Dvoru označilo je pola pet ujutro. Ni tramvaji još nisu bili u pogonu i samo se pokoji nesretnik, čija je smjena počinjala u zoru, umorno vukao. Sa zanimanjem su gledali ženu u isflekanoj bijeloj haljini. Svaki korak do Baščaršije bio je dug kao godina. Pokucala sam na mala staklena vrata jedne od radnji, iako je na kvaku s unutrašnje strane bio okačen natpis “zatvoreno”. Znala sam da je tu, kao i svake godine. I zaista, nekoliko sekundi kasnije, vrata se otvoriše, otkrivajući starca u bijeloj košulji i prslučiću, sa starinskim naočalama kakve je nekad nosio Davorin Popović. Pružio mi je buket bijelih krizantema starim, drhtavim rukama, i gotovo šapatom rekao: “Evo, sine, dvadeset i pet, kao i svake godine”. Klimnula sam glavom. “Ove godine je i dvadeset pet godina”, rekla sam. Preko lica mu pređe sumorna sjena. Oboje smo znali da se više nema šta ni reći.
Prošla sam pored Sebilja, dok su golubovi kljucali doručak, pa strmom ulicom pored malenih čajdžinica, i napokon izbila pred groblje, okruženo tišinom. Nije bilo ljudi, nije bilo saobraćaja, bili smo sami. Jedino živo bile su ptičice, cvrkućući za početak novog dana. Dok sam ulazila, kapija je žalobno zaškripala, zatvarajući se za mnom kao prolaz u drugi svijet. Popela sam se uz kamenu stazicu, zaobilazeći mrtve. “Otkad te nisam vidjela”, prošaptala sam. Uklesano ime paralo mi je utrobu. Spustila sam cvijeće i popravila okolnu travu, pa sjela i naslonila glavu na bijeli kamen. A pred nama puklo Sarajevo…
Uvijek je volio mjesta s lijepim pogledom. Pola života proveli smo sjedeći na Tabiji. Jednog dana, rekao je – on i ja ćemo se popeti na vrh svijeta. Zagrlila sam kamen i zatvorila oči.
Septembar je, 1992. Moj rođendan. Na meni bijela haljina koju si mi kupio prošle godine. Dan je neuobičajeno topao za 
ovo doba. Plavetnilo bez oblaka razlilo se iznad grada. Čak se ni ne puca. Potpuna je tišina. Izvirujem iza zgrade, u strahu od iznenadnog metka ili granate, i vidim te, u uniformi. Stojiš ispred spaljenog Izvršnog vijeća. Ponosan u svojoj visini, bez straha. Tako si me čekao kad je jednom bio mir. Kupim rukama krajeve haljine, i trčim prema tebi, preko Marijin Dvora. Trčim, a ti vičeš: “Pomalo! Vidiš da ni ne pucaju, k'o da znaju da ti je rođendan, i to dvaj'streći… nek’ svi čuju, babo jedna!”. Tvoj smijeh zvoni, i mislim, sigurno ga čuju do Bentbaše.
Ljudi trče s kanisterima vode i osmjehuju se prizoru punom života u gradu ludila. Bacam ti se u naručje. Vrtiš me oko sebe, a pred mojim očima smjenjuje se prizor čipkanih volana, bijelih poput anđeoskih krila, i sjaj tvoje crne kose. Spuštaš me i hvataš za ramena. “Sretan rođendan, ljub…”. Ali riječi ti zamiru na usnama u zaleđenom osmijehu i pogled ti je odjednom staklast. Guraš me i padam na zemlju uz krik iznenađenja. I ti padaš na mene, zaklanjajući me napola svojim tijelom. Sada jasno čujem jedan pucanj za drugim. Ljudi vrište. Podižem te sa sebe, gledajući kako ti uniforma tamni na prsima, i instinktivno ranu pritišćem rukama da zaustavim krvarenje. Ipak, prekasno je. Gledaš me, molećivo, i tvoje oči, plavlje od neba koje se u njima ogleda, gube fokus. A ja vrištim, i mislim, sigurno me čuju do Bentbaše…
Od uspomene na život s tobom, ostala je bijela haljina. Od uspomene na život nakon tebe, smeđa fleka od tvoje krvi koja se nikad s nje nije oprala. Od mog života, nakon dvadeset i pet godina, ostao je ovaj bijeli kamen pored Tabije, da ga grlim.
A sa vrha našeg svijeta, puklo Sarajevo…
