Pisala mi je nedavno bivša asistentkinja, pametna mlada žena, koja me je svojom prirodom, sasvim suprotnom od moje, mnogo čemu naučila kroz godine saradnje. Generacijski jaz pretvorio se u most. Preko njega su prelazile godine i iskustva, ali i ona tiha, obostrana učenja koja povezuju više od reči.
Tražila je od mene pismo preporuke za buduću urednicu, napisano “ljudskim tonom, bez korporativnih fraza, a objektivno, bez izmišljenih pohvala”. Želela je da budući poslodavci znaju i njene loše strane.
„Ne želim da ušetavam u nečija očekivanja, koja sam im formirala lažnom slikom o sebi, a onda da se posle pravdam što se u to ne uklapam“ – napisala mi je.
Nasmejala sam se, jer sam se odmah setila jednog našeg razgovora, na koji je, znam, aludirala. Tada sam joj priznala da mi je život postao mnogo lakši kada sam prestala da se ljutim na ljude što ne odgovaraju mojoj slici o njima. Slici koju sam sama stvorila. Shvatila sam da je to moj teret – idealizovala sam ih i razočaravala se, umesto da naučim da ih vidim, sagledam i prihvatim onakvim kakvi jesu.
Ljude nije lako ni upoznati, ni razumeti. A zašto uopšte govorim o tome?
Iskrenost i molba moje saradnice podstakla me je na razmišljanje.
Šta bih volela da ljudi, profesionalno i privatno, napišu o meni? Živoj. Sadašnjoj.
Ono posle, kad me ne bude, ni ne interesuje me, najiskrenije.
Imamo li mi uopšte jasnu sliku o sebi?
Teško. Pretpostavljamo kako nas drugi vide, ali nikad ne znamo do kraja. A opet, nije li to i dobro – ostavlja prostor da nas iznova otkrivaju?
Neki nas ljudi vide kroz naše poslovne uspehe i stavove, drugi prepoznaju i cene ono krajnje ljudsko u nama – toplinu, sposobnost da razumemo i ostanemo, čak i kada nije lako.
Jesu li to, onda, njihovi prioriteti i vrednosti ili ono što je zaista dominantno u našoj ličnosti?
Znam, pitanja je mnogo.
Ideja? Anketiraću neke ljude. Probajte i vi.
Ne zbog utiska, već zbog radoznalosti. Malo sujete, malo sopstvenog „sagledavanja“ i „slaganja“. Ne u foldere, već u spoznaje – veština, vrednosti i tragova koje ostavljamo svojim malim, običnim životom, kroz činjenje i nečinjenje.
A da li će ljudi biti iskreni? Možda i neće. I opet, vredi pokušati.
Dok krckam dileme, kao napolitanku s lešnik kremom, mislim kako se i život najbolje otkriva kad se lomi, ali i kad se uživa u svakom sloju.
Balans između onoga što nas oblikuje i onoga što nas poziva da budemo svoje nije jednostavan. Kako biti ono što jesi, a ne ono što se od nas očekuje? Gde je granica između onoga što nam društvo “meri”, vrednuje, kako nas vidi i onoga što nas zaista definiše?
Možda i nije važno.
Uostalom, ne poznaju nas svi u istim ulogama.
Možemo biti složene, nesavršene, a opet neodoljive. Grešiti i ne učiti iz greški odmah (ma ni kasnije!). Biti moderne, dok se i dalje oslanjamo na vrednosti koje su tu mnogo pre nas.
Najvažnije je da ostanemo u kontaktu sa sobom. Ne zbog utiska, već zbog istine.
U toj iskrenosti prema sebi krije se i snaga i mir koji tražimo.
Zato vas i podsećam. Svaka od nas ima mnoštvo ukusa i slojeva.
Tankih, hrskavih, nežnih i onih intenzivnih, gorko-slatkih.
Jednog dana odvažne i prepoznatljive poput Jaffa ukusa. Drugog, mlečne i nežno tihe. Trećeg zaigrane i buntovne, kao vanila s Madagaskara. A onda opet ozbiljne i istinite, tamne kao čokolada.
Ni život nikad nije samo jedan ukus.
Pronađi Jaffa napolitanku koja danas najbolje priča tvoju priču. I uživaj u toj kombinaciji.








