Koliko puta ste čuvali omiljenu haljinu za neke posebne prilike, koje ni ne znamo kada će biti? Možda je vrijeme da lijepe stvari počnemo nositi danas
Shvatila sam da u zadnje vrijeme često svoje tekstove započinjem s „imam jednu prijateljicu“, ali kad je doista tako. Sve više inspiracije nekako crpim iz svoje bliske okoline, pa su eto, moje prijateljice često najbolja inspiracija za tekstove. Pa me i za ovo inspirirala jedna od njih. Ona često izjavljuje kako neće nositi neku majicu ili haljinu, jer ju čuva za neke posebne prilike. Pa tako ima jedno 5 klasičnih crnih majica, koje čekaju neko „ne daj Bože“. Ili kad ju pitamo zašto ne obuće tu jednu haljinu koju je jedva čekala kupiti, odgovor je najčešće „a čekam neku posebnu priliku“.
Moram priznati, i sama sam se uhvatila kako čuvam cipele za posebne prilike ili mi je žao nositi neku majicu, jer što ako ju zaprljam, a sutradan baš bude savršena prilika za nositi ju. Mislim, kao da perilica rublja ne postoji… ali imam dojam da svi imamo tendenciju nešto kupiti, pa čuvati kao da će propasti ako se počne nositi. A neće. Kako moja mama kaže „svaki dan je posebna prilika“, pa ćete nju vidjeti kako u lijepim cipelama i suknjama ide na posao, iako radi kao fizioterapeut i presvlači se u uniformu čim izađe iz auta, ali zašto ne bi bila sređena ostatak dana. Njezina filozofija je da nikad ne znaš gdje te dan može odvesti.
Što više razmišljam o tom čuvanju odjeće, to mi se više čini da gotovo svi imamo neki komad odjeće koji živi u svojevrsnom limbu između ormara i stvarnog života. Kupimo ga jer nam se sviđa, jer se u njemu osjećamo dobro ili jer smo ga dugo željeli, a onda ga iz nekog razloga prestanemo tretirati kao odjeću i počnemo ga tretirati kao kolekcionarski predmet.
Zanimljivo je što to često nisu ni najskuplje stvari. Nekad je to obična bijela košulja koja nam napokon dobro stoji. Nekad su to traperice koje smo tražili mjesecima. Nekad su cipele kupljene za putovanje koje na kraju obujemo jednom godišnje. Kao da ih čuvamo od života. A odjeća je doslovno napravljena za život.
Psiholozi već dugo govore o tome da predmetima pridajemo emocionalnu vrijednost. Kod odjeće je to još intenzivnije jer ona nije samo komad tkanine. Povezana je s identitetom, samopouzdanjem i verzijom sebe kakvi želimo biti. Kad kupimo nešto posebno lijepo, lako ga počnemo povezivati s nekom idealnom situacijom, poput večere u Parizu, važnog događaja, savršenog izlaska i slično.
Problem je što takvi trenuci ne dolaze po rasporedu.
Paradoks čuvanja odjeće za posebne prilike
I tu dolazimo do pomalo apsurdnog dijela cijele priče. Čuvamo odjeću za životne trenutke, a pritom ju ne nosimo kroz stvarni život. Kao da posebna prilika mora imati službenu potvrdu da bi zaslužila dobru haljinu. Što je uopće posebna prilika? Vjenčanje? Rođendan? Okrugla godišnjica? Većina nas tako definira važne događaje. Ali kad malo bolje pogledam svoje uspomene, neki od najdražih trenutaka nisu bili ni planirani ni spektakularni. Bili su to razgovori koji su se odužili do jutra, spontani izlasci nakon posla, putovanja organizirana u zadnji tren ili obične večere s prijateljicama koje su završile smijanjem do suza.
Nitko mi unaprijed nije javio da će to postati uspomena.
Mislim da nas dodatno zezne i način na koji danas doživljavamo odjeću preko društvenih mreža. Nekako smo usvojili ideju da određeni outfit zaslužuje određenu razinu događaja. Dobra haljina ide na event. Dobre cipele idu na večeru. Nova torba ide na putovanje. Kao da običan dan nije dovoljno vrijedan lijepih stvari. A onda završimo tako da pola ormara živi život kakav mi ne živimo.
I sama sam se više puta uhvatila kako posežem za istom sigurnom kombinacijom, dok komadi koje zapravo najviše volim ostaju na vješalici. Ne zato što ih ne želim nositi, nego zato što ih želim sačuvati. Za što točno, ni sama ne znam.
Najzanimljivije je što se na kraju često dogodi upravo suprotno od onoga što smo htjeli postići. Komad koji smo čuvali mjesecima ili godinama odjednom više nije toliko uzbudljiv. Promijeni se trend, promijeni se naš stil ili jednostavno prođe onaj početni osjećaj zaljubljenosti u njega. I onda shvatiš da si čuvao nešto od nošenja, a zapravo si propustio uživati u tome dok ti je bilo najdraže.
Zato mi se sve više sviđa filozofija moje mame. Ne u smislu da trebamo nositi večernje haljine u dućan ili štikle na plac (iako ako je to vaš vibe, zašto da ne), nego u smislu da lijepe stvari ne moraju čekati dopuštenje da budu korištene. Ako se u nekoj košulji osjećaš odlično, obuci ju na sastanak. Ako imaš cipele koje obožavaš, nosi ih na običan utorak. Ako si mjesecima tražila savršenu haljinu, nemoj čekati da te netko pozove na događaj vrijedan te haljine. Ponekad upravo odjeća koju volimo običan izlazak pretvori u nešto što ćemo pamtiti.
Na kraju dana, odjeća nije muzejski eksponat. Trebala bi s nama putovati, gužvati se u koferima, pokisnuti na ljetnom pljusku, slučajno se zaprljati kavom i biti dio stvarnih uspomena. Komadi koje najviše volimo zaslužuju puno više od čekanja u ormaru. Jer ako ćemo iskreno, posebne prilike ne događaju se samo nekoliko puta godišnje. One se često dogode usred sasvim običnog dana. A šteta bi bilo propustiti ih samo zato što smo čekali neku još posebniju.
