Povratak sa šetnje kroz snijeg, potpuni mrak nad selom i osjećaj da je dan već završen. A na telefonu tek 14.00 časova. Tako autorka putopisa opisuje prvi susret s Abiskom, malim mjestom u švedskoj Laponiji, gdje zimska svjetlost mijenja uobičajeni ritam putovanja.
Umjesto odmora ispunjenog obilascima od jutra do večeri, boravak na krajnjem sjeveru donio joj je sporiji tempo: šetnje kroz snježnu tišinu, čitanje, saunu i posmatranje polarne svjetlosti. Početna zabrinutost zbog nedostatka dnevnog svjetla postepeno je ustupila mjesto osjećaju da vremena ima više nego inače, prenosi Guardian.
Zašto su izabrali baš Abisko?
Autorka i njen partner do Abiska su stigli gotovo slučajno, istražujući najsjevernije stanice na željezničkoj liniji između Stokholma i norveškog Narvika.
Na karti je selo djelovalo kao malo utočište okruženo jezerima i planinama. Dodatno ih je privukla priča o takozvanoj plavoj rupi Abiska, lokalnoj mikroklimi zahvaljujući kojoj se nad tim područjem često otvara vedro nebo.
Upravo takvi uslovi doprinose njegovoj reputaciji mjesta pogodnog za posmatranje aurore borealis, odnosno polarne svjetlosti.
Ipak, putovanje je pratila i nedoumica: kako iskoristiti odmor u periodu kada sunce neće izlaziti iznad horizonta? Samo putovanje vozom od Londona do Abiska već je zahtijevalo tri dana njenog godišnjeg odmora.
Kako izgleda dolazak u snježnu tišinu?
Poslije smjenjivanja gradova i noćnih vozova, putnici su oko 11 časova stigli na stanicu Abisko Ostra.
Dočekali su ih mali peron, stakleni zaklon na izlazu i dubok, mekan snijeg. Njihovi koraci ostavljali su jedine tragove duž prolaza, dok su se obrisi nekoliko zgrada gubili u bijeloj izmaglici.
Jedino su zaleđene željezničke šine pravile oštar, taman kontrast u pejzažu čije su konture djelovale gotovo nestvarno meko.
Pustim putem stigli su do smještaja Abisko Mountain Lodge. Dok su čekali sobu, sjedili su u toplom baru uz vatru i posmatrali goste koji su oblačili zimsku opremu i izlazili na hladnoću.
Zašto se prva šetnja završila već početkom popodneva?
Želeći da upoznaju okolinu prije mraka, krenuli su prema vidikovcu uz rijeku. Put koji je trebalo preći za približno pola sata kroz dubok snijeg djelovao je znatno duže.
Stazu su pratila niska svjetla, čiji je žuti sjaj razbijao bjelinu, dok su osvijetljeni prozori kuća naglašavali sumrak koji se približavao.
Na ivici snijegom zaobljenog kanjona posmatrali su tamnu vodu. U daljini im se učinilo da vide losa ili irvasa, ali pri sve slabijoj svjetlosti nisu mogli razaznati da li je riječ o životinji ili stijeni.
Odlučili su da se vrate kako ih mrak ne bi zatekao u šumi. Tek u hotelskoj sobi otkrili su da su dva sata poslije podne.
Umjesto očekivanog cjelodnevnog istraživanja, pred njima su ostali sati za čaj, knjigu i nekoliko odlazaka u saunu.
Kako ih je iznenadila polarna svjetlost?
Tokom večere među gostima restorana začuo se uzbuđen žamor. Na nebu se pojavila aurora.
Par je istrčao napolje u odjeći u kojoj je večerao i posmatrao zeleni sjaj sve dok hladnoća nije počela da im ledi stopala.
Potom su obukli zimsku opremu i krenuli stazom prema uzvišenju. Tamo je jedna porodica pravila anđele u snijegu i uživala u svjetlosnom prizoru.
Njihovo oduševljenje dodatno je pojačalo doživljaj. Autorka opisuje da nije željela da skrene pogled, strahujući da će propustiti trenutak kada će nebo postati još svjetlije.
Prva šetnja do kanjona tada joj je djelovala kao događaj od prije nekoliko dana, iako je od dolaska prošlo svega dvanaestak sati.
Šta donosi šetnja uz jezero Tornetresk?
Naredno jutro počelo je dugim doručkom uz mariniranu haringu, kisele krastavčiće i ražani hljeb, a zatim višesatnom šetnjom obalom jezera Tornetresk.
Snijeg na stazi bio je dovoljno utaban za planinarske cipele, dok su pojedine grupe kroz okolni pejzaž prolazile na krpljama.
Uska staza vodila je između ogoljenih srebrnih breza, opterećenih nanosima snijega. Mjesto za predah pronašli su u blizini zaleđenog vodopada, gdje su pojeli dio hrane koju su ponijeli s doručka.
Kako polarna noć mijenja osjećaj za vrijeme?
Kada se osvrnula prema putu kojim su došli, autorka je primijetila da nebo izgleda gotovo isto kao nekoliko sati ranije.
Sunce je ostajalo ispod horizonta, ali se njegov sjaj dugo zadržavao u ružičastim i narandžastim tonovima. Boje su postepeno jačale, zadržavale se nad pejzažom, a zatim gotovo neprimjetno blijedjele.
“Ne mogavši da razaznam da li je jutro ili popodne, osjetila sam kako se moj doživljaj vremena širi”, opisuje ona.
Granice između svitanja, podneva i večeri gubile su jasnoću. S njima je nestajala i potreba da se svaki sat odmora unaprijed ispuni. U Abisku su duga tama i kratka zimska svjetlost postale prilika da se putovanje doživi bez stalnog gledanja na sat.
