Nismo ih obilježili poklonima, bar ne sve. Mada pitanje je šta je poklon. Imali smo i nedavno jutro zaljubljenih, jer smo sebi dopustili da sve troje zakasnimo, nas dvoje na posao, ona kod tetke na čuvanje, jer je ljubav bila u zraku i smijehu.
Ukrademo tako komadić slobodnog vremena u ovim frkama i trkama i poklonimo ga jedno drugom. Provedemo sate pričajući o putovanju koje planiramo cijelu godinu i sabiramo nepostojeće pare koje možemo uštinuti odavde i odande. Poklonimo jedno drugom sjećanja na trenutke koje je ovo drugo zaboravilo.
Dan zaljubljenih zar ne?
Ovo danas nije moj dan zaljubljenih. Niko nikom ništa nije kupio i biće dobro ako se danas i sretnemo kod kuće. Prgava familija.
Ne zato što spadam u jednu od one tri kategorije ljudi koje (ne) vole Valentinovo, već zato što kad me neko tjera da ja nešto moram, ja baš neću. Dijete k'o dijete. Šta ti mene imaš podsjećati da bih ja danas trebalo da budem zaljubljena? Evo baš neću.
Komercijalizacija naša nasušna nas je dovela do toga da sve mjerimo nekim mjernim jedinicama.
Pošto je onima koji prodaju sve i svašta bilo vrlo teško izmjeriti ljubav nekim mjernim jedinicama, a “Volim te najviše na svijetu” nije moglo da se preproda, odlučili su da ljubav smjeste u jedan dan u godini, nazovu ga danom zaljubljenih, dodaju mu Valentina koji zbog ljubavi umire i sve to začine i Trifunom, koji je veća faca od Valentina, pa jedni slave ljubav, jedni Trifuna i pare za sve i svašta lete naokolo u obe verzije.
I onda dođe taj 14. februar, dan kad ljubav mjerimo veličinom plišanog medvjeda, brojem latica na karanfilu i ruži, a neke mjere i brojem karata u zlatu, a neke i kartama za putovanje. I sve se svede na podrazumjevanje da se na taj dan baš volite najviše na svijetu, jedu se romantične večere i piju romantična vina, govore se romantične riječi i romantično se ljubi.
Jer to tako bilbordi kažu da treba.
A ja evo, ne kažem da ne treba. Samo bih voljela da vidim nastavak epizode zvane: Voljeli su se romantično i zaljubljeno tog 14.02.
Jer izgleda ne postoje više pokloni bez povoda, ne prave se večere tek onako, ne kupuje cvijeće kad mu je sezona i ne osluškuju želje partnera, recimo u avgustu. Jer te niko ne podsjeti na to.
Na taj dan osjeća se pritisak “kupi, kupi, kupi” koji ti, ako mu odoliš, donosi osjećaj “Ti nju/njega ne voliš dovoljno.” Pa mnogi poklone kupe jer to tako treba.
Na taj dan vas bombarduju pozivima, porukama, reklamama, aktivacijama koje imaju samo jedan cilj – daj svoje ljubavne pare baš meni. I ti iz ljubavi daš. Jer nije ljubav ako nisi dala.
I zato, ako već imate budžet na kojem stoji “Budžet za ljubavni dan” potrošite te novce pametno.
Kupite nešto od lokalnog kreativca u vašem gradu, otvorite račun na kojem ćete štediti za more zajedno, i neka te ljubavne pare budu početni kapital nekog zajedničkog stvaranja, kupite kasicu od nekoliko maraka i u nju stavite ljubavni budžet i na kasici napišite ono što je najveća želja vašeg partnera, makar to bilo i nešto što se čini potpuno nedostižno, pa nek od toga krene ispunjenje njegovog ili njenog sna.
I sjetite se i 18. februara da partneru kažete da ga volite. Napravite večeru 3. maja ili rezervišite romantično mjesto i romantično vino 3. juna, a poklon kupite 6. avgusta. Zašto?
Jer Artan Lili kaže:
“Neka ljubav vuče stvari
nema love, al’ ne mari
ionako sve što vredi
lova ne može da sredi.”
Nemojte da medvjedi skupljaju prašinu pored ostalih plišanaca iz prethodnih godina, nemojte da osušeno cvijeće odnesu radnici Čistoće negdje pred zoru, nemojte da sve ostane na tom jednom danu ili noći.
I lažu i ovi što kažu da je dan zaljubljenih svaki dan.
Jer ja, evo, od 365 dana, imam bar 10 kad bih ga bacila s balkona.
Ali ko zna, možda je i to ljubav.
