Ovo je priča o operaciji koja je u prepričavanjima ljudi dobijala tri glave i bljuvala vatru, bez ikakve potrebe.
Priča o laserskom skidanju dioptrije.
Iz potpune nebrige prema sebi, ja dugo nisam znala da ne vidim. Sjećam se, kao da je juče bilo – odlazim sa sestrom na pregled očiju, jer je danima boli glava i jer se u školi odjednom iz zadnje klupe premjestila u prvu. I sine mi – hajde, kad sam tu, daj da vidim koliko vidim.
Taj osjećaj, taj trenutak kad mi je doktorica stavila one medicinske naočale i rekla: “Pogledaj napolje”, a ja vidjela i list i cvijet i pticu i mrava i život – evo sad ga se sjećam, a ima mu više od 10 godina. Dioptrija u minusu, naočale dovode novčanik u minus, ali bar je pogled u plusu.
Posljednji ćoravi selfi
Pričajte šta hoćete, kako su naočale baš super, kako mogu biti modni dodatak, kako mi super stoje – meni su bile pakao.
- Ne možeš leći bočno na krevet i gledati TV, jer te bode drška.
- Zime su pakao – izlazak iz tople prostorije u hladno i obrnuto i psovanje svega po spisku.
- Ljubljenje – aha, nećemo o tome.
- Traženje naočala ujutro, kad se probudiš, jer što ih duže nosiš sve si ćoraviji. Ne mijenja se tebi dioptrija već se stvori navika da vidiš.
Mogla bih ja sad nabrajati tri stranice, ali nema potrebe. Nisu naočale tema, one su povod.
Od momenta kad sam čula za lasersko skidanje dioptrije, znala sam da je to ono što ja želim. Želim svoje oči nazad. I tačka.
U raspitivanju kod ljudi, shvatila sam da malo ko zna nešto o tome. Ljudi se po automatizmu boje bilo čega što uključuje guranje nekih aparatića u njhove oči. S jedne strane razumljiv, s druge – zar će me strah zaustaviti?
Uradila sam analizu – pregledala, naravno, prvo cijene, našla najbolji finansijski model. Najbitnije je bilo da može na rate. Da, oči na rate. Uputila se u biografije doktora, pregledala forume i mišljenja ljudi i odlučila – klinika Svjetlost će biti moj izbor.
Već na tom kontrolnom pregledu, gdje oni odlučuju da li ste uopšte kandidat za operaciju, znala sam da sam na sjajnom mjestu. Posvećenost, profesionalizam, strpljenje i odgovor na svako pitanje. To je trebalo mom strahu.
Tog septembra, rečeno mi je da dođem u subotu ujutro u 10. Okupila sam odbor žena za ispraćaj na operaciju i odbor žena za doček s operacije.
Cijeli proces izgleda ovako:
Dolazite u kliniku Svjetlost gdje vas dočekuje nasmijana medicinska sestra. Pripreme za operaciju podrazumijevaju mnogo nekih kapi kojima ne znam ime, ali eto, morate da im vjerujete. Zjenice se šire, jedan po jedan pacijent iz čekaonice odlazi na sprat, a vi čekate svoj red.
Otprilike 7 minuta pred operaciju vas odvedu gore u novu, malu, čekaonicu gdje vam kažu da ćete sad vi doći na red.
U salu vas uvodi sestra, liježete na sto, nekoliko doktora je oko te velike mašine koja se spušta odozgo na vas. Ovog dijela konkretnog oko operacije se ne sjećam detaljno, jer mozak blokira sjećanja od straha, ali se sjećam da je sve trajalo 7 minuta, da NIŠTA nisam osjetila sem jednog momenta kad vam se neki svemirac spusti odozgo, priđe baš blizu oku i nestane.
Sjećam se, kao da je juče bilo, da mi je doktorica rekla da sad sve zavisi od mene. I da moram da gledam u tu tačku koja titra iznad mene, jer je to važno. I ja sam gledala. Zato slušajte doktore.
Nakon toga, stavite sunčane naočale. Ja sam malo škiljila da vidim vidim li – i vidjela sam!
Idete kući i trebalo bi da žmurite 24h, jer su, kako je doktor rekao, kapci najbolji flasteri. Dobijte neku tabletu za potencijalne bolove i puno kapi ovih i onih. Ja znam da sam taj dan od svojih žena dobila i bezglutensku pitu i bezglutenske palačike – tako da je to jedan od ljepših dana u mom životu J
Nekih 7 sati nakon operacije došla sam u dnevni boravak i legla BOČNO i NIŠTA me nije žuljalo. Trebalo bi da žmurim, sjećate se? Ja sam otvorila oči, jer nisam mogla izdržati. Na TV-u je bio film s prevodom, jelte. I ja sam vidjela prevod. Bez naočala. Prvi put nakon ne znam koliko godina. Nazvala sam tetku i oplakala kao da sam bila slijepa, otprilike.
To je taj osjećaj koji je vrijedio hrabrosti davanja očiju doktorima u ruke.
I evo me danas. Nikakve probleme nisam imala. Porodila sam se prirodnim putem iako su me prepadali da ću morati na carski i bla bla bla. Vidim savršeno, idem redovno na kontrole i naočale, samo u prolazu kraj izloga, prokomentarišem.
Iskreno se nadam da je moje iskustvo nekome pomoglo. Za dodatna pitanja, tu
