Možda je do mene. Možda ja Exit ne doživljavam kao festival sexa, droge, bluda i razvrata, a sve što dobijam je samo to. Možda sam zato razočarana? Nedovoljno moderna, alternativna i tolerantna?
Lajn ap treće večeri festivala nije obećavao pa smo drugarica i ja odlučile obići apsolutno svako mjesto na tvrđavi i isprobati sve što se nudi. Već sam spomenula da su se organizatori ove godine potrudili spremiti što raznovrsniji nemuzički sadržaj kao da su bili svjesni da će ove godine festival da bude plastika pa kad već masa nije ispred stejdža da ima šta da se radi.
Promocija različitih brendova cigareta je uzela maha, ali ne mogu da kažem da nije zanimljivo i jako lijepo upakovano. Na putu od Fjužn stejdža prema Mejnu, a ako ste pušač, mogli ste promoterkama da odgovorite na nekoliko pitanja i uđete u “kabinu za osvježavanje” koja će zabilježiti trenutak puštanja vazduha nakon čega ćete dobiti fotografiju iz iste za uspomenu. Besplatno. Niste uslovljeni da pušite baš te cigarete niti da platite izradu fotografije. Isti brend je organizovao i “frizerski salon” na otvorenom uz velika ogledala gdje možete da odaberete oblik violinskog ključa, usana ili nečeg trećeg i isti dobijete iscrtan posebnim sprejom na kosu. I profesionalnu fotografiju. Opet besplatno.
Određeni brendovi žestokih pića imaju svoje posebne i ograđene dijelove u koje možete da uđete i dodatno se zabavite bacajući lopticu da dobijete naočale ili snimajući improvizirajući sport sa video zidom iza.
Štandovi sa hranom, pićem, kafom i promo materijalom koji se prodaje po cijenama sa cjenovnika ako ste stranac ili “ispod pulta” ako neko procijeni da bi mogli da se dogovorite za novac, a ne da koristite jednu od OTP Exit kartica.
Da, majice i cegeri koje volonteri prodaju da zarade nešto sitno novca, onako za sebe. Prođeš svaki stejdž, zadržiš se kratko i ideš dalje. Prošla su dva sata – šta dalje? Dens arena, naravno, barem je tamo uvijek zanimljivo i može da se đuska uz elektronsku muziku do ranih jutarnjih sati. Može ukoliko oko vas momci i djevojke ne padaju u nesvijest, jer ko zna kakva ih hemija vozi. Ne, nisam omatorila, znam gdje sam, ali ne znam zašto to rade klinci od petnaest godina? Ko ih je pustio? Ne znam zašto sam vidjela čovjeka sa bebom u naručju kako se provlači kroz masu tunela i ide prema mejnu u tri ujutro i zašto djevojka leži satima kao kamen na nosilima prve pomoći?
Da li je zaista poenta u tome samo da se pojavim i kažem da sam na Exitu? Da li je bitno samo unijeti ogromne količine alkohola i marihuane – da li je bitno da budeš na Exitu u Novom Sadu, a ne znaš da si tu?
Ne znam, ja sam očekivala masu ljudi koja uživa u dobroj muzici. Elektronska, rep ili rok, ali muzika, otvoren prostor, prilika za đuskanje, uživanje i opuštanje. Možda je ipak do mene pa očekujem previše?