Iako sam sebi davno obećala da neću govoriti ni pisati o stvarima koje su normalnom i moralnom čovjeku podrazumijevane, prekršiću svoje obećanje. Iako sam sebi obećala da “tuđa stvar” nije “moja stvar”, prekršiću i to obećanje. Iako sam obećala i da ću biti ravnodušna na provokacije, isprovocirana sam govorom mržnje nekoga ko svoje bezumlje širi, gdje drugo, u 2016. godini – nego na društvenim mrežama.
Obećanje kršim, jer sam u strahu da bi neko to bezumlje mogao prigrliti kao zdravu opciju. Dok pametniji popuštaju, oni manje pametni, bez moralnog kompasa, ali i sa debelim interesima nam svima kroje kapu. Bez stida manipulišu, ruše sve granice i na plodno tlo bacaju sjeme mržnje i bezumlja. Iako takvi ne zaslužuju pažnju, oni je najčešće i dobijaju.
Vuk je obukao jagnjeću kožu. Čovjek je postao licemjer. Prijetnje, ponižavanje i nipodaštavanje pakuje u političku inicijativu kojom se bori protiv neistomišljenika.
Grad u kojem sam odrasla u svom imenu krije svoju geografsku odrednicu. Zove se Kozarska Dubica. Za odborničku fotelju u Opštini tog grada bori se i neko kome se ime grada ne dopada. Kozarska nije dovoljno Bosanska. Zamislite, geografska odrednica je nekome trn u oku. Pored imena, koje je prva stavka za čiju promjenu će se boriti, druga stavka i takođe trn u oku je i krsna slava Opštine. U gradu u kome gotovo sve porodice slave krsnu slavu. Predizborni plan i program kažu da to treba ukinuti. U redu, svako ima pravo na svoje mišljenje, želje i htjenja. Međutim, u polemici koja se razvila, pristigla je i podrška toj inicijativi, sa svih strana i svih meridijana. Izostala je jedino od ljudi koji tu žive.
Suze su me oblile. Prvo smijuljice pa ljutice pa tužnice. Istorija se ponavlja. Ponovo nas zavađaju, ponovo nas tjeraju da zatvaramo srca i jedni drugima okrećemo leđa. Do kada će oni koji ovdje ne žive niti će ikada više živjeti – uređivati naše međuljudske odnose i način života? Čudne li ironije da o suživotu i zajedništvu najviše pričaju oni koji su nacionalizam gdje se svoje voli, a tuđe poštuje, zamijenili za nacizam, gdje svoje dižeš u nebesa, a tuđe zatučeš kundakom (u najboljem slučaju).
Upravo takvi su najpoletniji da se penju na pozornice i okupljaju oko sebe maloumnike čije spone između neurona nikad nisu zaživjele. U takvim kućama djeca se hrane i oblače mržnjom. Iz takvih kuća izlaze ta ista djeca, spremna da sutra, umjesto knjige, u ruke uzmu oružje.
Publika, kao i uvijek, većinski je vrla i nepismena dijaspora koja ljubav i podršku šalje sa sigurne udaljenosti, iz nekih uređenih sistema gdje se čak ni oni koji su sišli s uma i trunu po raznim ustanovama ne bave podjelama ni ovakvim pitanjima. Oni služe da izazivaju međunacionalnu netrpeljivost. Više od 90% nacionalnih sukoba i incidenata je izazvala neka “osoba sa strane”, ostavljajući ljude koji tu žive jedne drugima na milost i nemilost. Ta ista “dijaspora” ovdje ne živi već više od dvadeset i pet godina. Ta dijaspora protutnji kroz ovu državu jednom godišnje, za šta odvoji nekoliko dana, jer više od toga ne bi podnijela. Svoju djecu oblače u skupocjena i udobna zapadnjačka shvatanja, a našu u naci(onali)stičke dronjke. Svoju djecu školuju na prestižnim univerzitetima, a naša se dave u reformama.
Zašto je važno da li se ovdje govori srpski, bosanski ili hrvatski jezik, kad su vašoj djeci maternji njemački, engleski, švedski, danski, holandski ? Sve i da postoji samo jedan univerzalni jezik za sve nas, vi koji mrzite opet ga ne bi razumjeli. Ljubav i mržnja nikada nisu bile drugarice niti su nalazile zajednički jezik.
Žao mi je što moram da vas obavijestim, ali vrijednosti koje njegujete ne vrijede ništa. Ni pišljiva boba. Bježeći od neljudskosti postali ste neljudi. Gledajući one koje griješe niste naučili ništa sem da iste greške ponavljate. Kako živite pod tim teretom? Ako ne možeš pomoći, nemoj ni odmagati.
Raspirivači mržnje ovoj zemlji ni narodu nisu potrebni. Normalni i moralni se vole, posjećuju i brinu jedni za druge, bez vas. Gadite mi se, a vaše istomišljenike žalim. Korov zvani mržnja obrasta vaša srca i isisava sve čovjekoljublje ne ostavljajući prostor za razvoj upravo onoga o čemu s neznanjem pričate – suživota i zajedništva.
