U nekom svijetu savršenih ljudi, odličnih tjelesnih proporcija, savršenog osmijeha, širokih ramena, besprijekornog tena, bujne kose – postoji on. Gledam ga jutros kako se smiješi sa fotografije koju držim na radnom stolu i divim se toplini koja isijava iz njegovih očiju.
U svijetu savršenih ljudi postoji on. Poseban. U nekom folderu djece gore na nebu, koji postoji sigurna sam, njemu su stavili etiketu poseban. I rodio se. Mater ga rodila nama.
Sa svijetlim očima, rumenim obrazima, mekanim ručicama kao duša. Mirisao je kao beba. Plakao kao beba. Njegovim nožicama mater bi rekla: „Male moje hurmašice“, a mi bismo gledali u čudu.
“Mama, hurmašice nisu tako savijene!“
Mater bi ponovila: “Mamine hurmašice“.
Mater je rodila nas šestoro. Odgojila i othranila šestero, odbolovala 145652 gripe, pet puta dječije kozice, jednu cerabralnu paralizu, epilepsiju, milion terapija, dječijih bubica… Školskih ocjena. Kupovala pola knjižare početkom septembra i ispraćala na razne škole… Razvila pita, skuhala variva za bataljon vojske. Mijesila kolače i pekla torte.
Mater je oplakala jedan život. Još uvijek ga plače, tiho i bez velike vike. Otme se uzdah, jer bi i on sad… Zaćuti. Tako punih 18 godina.
U svijetu savršenih ljudi ona je rodila Mićuna. Najmlađe i najposebnije naše. Dijete sa posebnim potrebama. Bog bira ljude koji mogu podnijeti iskušenje. On voli te ljude, vjerovala je. Vjerujemo i mi.
Kada sam prije par godina, otkazala izlazak u zadnji tren rekavši da Mirsu treba nahraniti, presvući, okupati, uspavati, dobila sam pitanje: “Pa , curo draga, zašto ti, zar nema ko drugi? Ja ne bih mogla nikad to raditi!?”
U tom trenu sam izgubila prijateljicu. Sada kad gledam nikad mi nije to ni bila.
Evo, dok jutros primamo infuziju jer je još jedna besana noć iza nas, gledamo neki dokumentarac o djeci. Prije toga smo popili mlijeko i kahvu, u miru gledali Batka i smijali se. Jutro počinje smijehom, kod Mirse jutro počinje sa „Udri muški“.
„Udri muški“, rekla sam mu kad se razbolio i doživio prvi epi napad.
„Nemoj mi sada glumiti, udri muški!“
Od tada udaramo muški sve što nas napada u bilo koje doba dana i noći.
Kada je Mirso raspoložen kao jutros, onda pričamo bajke i priče. Okrećemo kako nam volja, dodajemo likove i mijenjamo krajeve.
Mirso voli Tom Sojera. Postoji ta jedna priča gdje naš Sojer vozi neka super kolica i može sve što poželi. I na TV-u ide dječak u poderanoj odjeći, ispraljan od igre, sav sitan u svojoj nemaštini ne skidajući osmijeh s lica, priča i priča.
Mirso objašnjava kako je to sigurno Tom Sojer i kako je sigurno radio neku bitnu stvar. Recimo kao spašavanje svijeta. Smijem se, to je sestrin brat.
Svijet je naš sve dok jedno drugom možemo ponuditi rame za nasloniti, isplakati se, ispričati. Svijet bi bio prazan da njega nema. Bog je znao šta radi, kada i zašto. Ja ne znam, nikad Ga nisam ni pitala. Danas mu šapućem u Dovi samo zahvalu i zdravlje molim. Jer šta bismo mi bez njega, a šta bi on bez nas. Ne želim promišljati danas o tome. Danas volimo. Danas voli, smije se i hoda kako zna. Danas reže svoju tortu za 20. rođendan desnom i lijevom rukom. I desnom, čovječe!
Bez riječi sam prihvatila da budem njegova produžena lijeva i desna ruka, njegove noge, prevodilac u govoru, ljubav u obliku sestre. Bez riječi dopuštam i popuštam u svemu i sve, jer sestra sam. A one valjda zato služe.
Sretan rođendan, klipane jedan. Od svih zvijezda najsjajnija, od svih ljubavi najveća. Još dugo, dugo! Skupa.
I da dočekamo taj osamdeseti pa da se oduzmemo jer tad ćemo sigurno oboje biti na lijekovima i boljeće nas neka stvar hoće li škoditi. Obećavam.
Danas imajte ovakav pogled na svijet. U stvarima, u ljudima gledajte i tražite ono najbolje. Jer, jebo ga vi, nemojte da mi se Mićun razočara kad jednom krene u svijet.
Pa da u njemu ne vidite Sojera.
