Ne, ništa mi nismo bili.
Nismo bili ni ljubav, ni strast, ni sastanak, ni rastanak.
Koliko puta gutaš knedlu
Dok glavu okrećeš daleko od svih
Dok te traže a tebe nema
Ni kod sebe, ni kod njih.
Neću se ljutiti sigurno što su
tvoje ruke isprepletene
u čvor njenih dugih prstiju
Sreća me obuze noćas,
Ugledah zvijezdu u noći,
Kako li pada na zemlju,
Po nebu prosipa moći.
Ne želim otići od tebe
Ostajem, još neko vrijeme
Da ti zahvalim na svemu
Crijeva mi zaškripe
Želudac se skupi od mučnine
Prožima do srca koje zadrhti
Onda mi se usne uvuku
Dopusti me da te naučim.
Kako da me držiš za ruku.
Tražim osmijeh tvoj
da mi dušu liječi
i oko tvoje da zatreperi
kad prođem sokakom tim.
Sadila si cvijeće
I krajičkom ruke
Sklanjala kosu
Sa lica
U moje sjećanje
U moje pjesme
Izgubljen u lavirintu mojih osećanja,
umoran katkad posustaneš na tren.
