Vidi
kosa ti je porasla
kažu
lepa si
ali neke nevidljive rane
su još uvek otvorene
nisu zarasle
i ne znam da li će ikad
Djevojčice moja, samo bih da te podsjetim:
– ne moraš ništa. Mama se namorala za obe.
Osjećam da se budim.
Zatvorena u vlastitim strahovima,
isprazna, pomalo sama i uvijek dva, tri koraka pred tobom.
Pokazujem ti
promrzline na koži
koje sežu, režu do
potokožnog tkiva, mišića i kostiju
govorim ti
o usnama pod kojima sam ozebla.
Laste u gnijezda dolaze, hrabro, samouvjereno i spretno.
Znaju da će pronaći svoje utočište u uglu nekog balkona na periferiji grada ili u uglu krova starih napuštenih kuća.
„Ah, sama je kriva“, čujemo i čitamo komentare na mnogo ženskih nevolja koje nam dođu do ušiju, mobitela i ekrana računala.
Ona zna da kaže GRLI.
I njene male ruke uspiju da me obgrle
Koliko ste puta voljeli?
Koliko ste puta bili ostavljeni?
Koliko ste puta davali drugu, treću šansu?
Imaš li rutinu njege? Da li sa jutarnjim umivanjem skidaš sa lica ružne snove? Imaš li svoje saveznike u njezi lica i tijela?
Gledate li u zvijezde ili u svoja stopala ?
Vidite li nekad znak ?
Signal u noći ?
