Laste u gnijezda dolaze, hrabro, samouvjereno i spretno.
Znaju da će pronaći svoje utočište u uglu nekog balkona na periferiji grada ili u uglu krova starih napuštenih kuća.
„Ah, sama je kriva“, čujemo i čitamo komentare na mnogo ženskih nevolja koje nam dođu do ušiju, mobitela i ekrana računala.
Ona zna da kaže GRLI.
I njene male ruke uspiju da me obgrle
Koliko ste puta voljeli?
Koliko ste puta bili ostavljeni?
Koliko ste puta davali drugu, treću šansu?
Imaš li rutinu njege? Da li sa jutarnjim umivanjem skidaš sa lica ružne snove? Imaš li svoje saveznike u njezi lica i tijela?
Gledate li u zvijezde ili u svoja stopala ?
Vidite li nekad znak ?
Signal u noći ?
Ne mogu pogledati video sa izbjeglicama iz Sirije bez da se rasplačem.
Umjesto čestitke.
Moje starije dete nema problem kad treba da prespava kod bake. Štaviše, obožava.
Mlađa ćerka je malo privrženija mami i tati i teže se odvaja.
Znate li ko su vaši ljudi? Ko su oni koje možeš da pozoveš kad se rušiš i slamaš?
