Milo za drago ili kriza za krizu u slučaju Bosne i Hercegovine. Spletom okolnosti ili pak dobrim tajmingom za izazivanje političke netrpeljivosti našli smo se kao dio kolateralne štete u haosu „Slanja zahtjeva za reviziju presude Srbiji za genocid u BiH“. Ovdje je potrebno u startu razgraničiti empatiju, suštinu problema i naivnost. Naravno da je pravda neophodna, ali i naizgled nedostižna u konktekstu svih ratnih zlodjela pa tako i ovog, ali je li ovo zaista čin traženja pravde ili traženja medijske pažnje, kao i nebrojeno puta dosad? Kriza u BiH nije pojava, već realno stanje. Nju niko ne izaziva, već se povremeno smiruje, kada se bavimo onim krucijalnim stvarima za opstanak ove nekolicine preostalih živih. To bi se trebalo raditi svakodnevno, ali pošto je u BiH normalnost misaona imenica, naš narod je naviknut da se divi i čudi za podrazumijevane stvari.
Vraćanjem nekoliko godina unazad dolazimo do krize zvane JMBG. Tačnije vraćanjem četiri godine do trenutka kada je tromjesečnoj djevojčici onemogućen odlazak na liječenje u Njemačku, jer nije mogla dobiti pasoš, a njega nije mogla dobiti jer nijedno dijete rođeno nakon 12. februara 2013. nije moglo dobiti jedinstveni matični broj građana. Krivica na političarima, narod na ulicama, godina prolazi, pažnja uspješno skrenuta. Godinu dana kasnije, nova kriza.
Kriza u BiH nije pojava, već realno stanje. Nju niko ne izaziva, već se povremeno smiruje, kada se bavimo onim krucijalnim stvarima za opstanak ove nekolicine preostalih živih.
Baš kao što su „eksperti“ predviđali, dolazi do kulminacije nezadovoljstva građanstva masovnim protestima u BiH. Sve počinje u Tuzli zahtjevima radnika da im se isplate plate nakon objave insolventnosti u četiri privatizovane fabrike. Pobuna kulminira paljenjem Zgrade Vlade KS, Općine Centar Sarajevo i Predsjedništva BiH. Svi pogledi su usmjereni u Sarajevo, Federaciju BiH, koja se odjednom pretvara u zonu nestabilnosti, dok se sa druge strane dobijaju poruke kako je u RS-u sve kako treba.
Politička utrka za pažnju i milosrđe počinje. Krivica kao i inače ide sa jednog na drugog i tako u krug, analitičari daju svoje prognoze i kriza obilježava godinu. Kao i ranije ljudi nezaposleni čekaju i na birou u Republici Srpskoj, ali to nije problematično, jer se bavimo analizama stanja u nestabilnoj nam Federaciji.
A onda na svo to dolijevanje ulja na vatru dolazi voda. Ali ovaj put se priroda pobrinula za svoj dio vremenskih neprilika, koje nam državu zadesiše kao i uvijek nespremnu. Poplave u BiH i nezapamćeni gubici, ali i obećanja. Poplava komentara, obećanja, prilika da se dođe na lice mjesta u stilizovanim gumenim čizmama i kaže pokoja utješna rečenica. Biće obnovljeno sve.
Kako bi se loptica prebacila sa jednog kraja države na drugi, a ujedno i dobilo dodatno vrijeme za nerad, RS ima svoj as u rukavu. Neustavni referendum o danu Republike Srpske koji se uprkos svemu sprovodi u djelo. Godina je 2016. a akteri dobro nam znani likovi koji dovode državu u zaplet zvani „Kriza“. Prognoziraju se novi sukobi, doček Nove godine ide u duhu iščekivanja potencijalnog rata. Gostuju ponovo politički analitičari, raznorazni elitizovani „imaoci mišljenja“ i ljudi u strahu zaboravljaju da im je kriza u džepu, frižideru, ali i unutar same kuće.
Sad je najvažnije pitanje slaviti ili ne slaviti? U tome su i izbori i političke partije po ko zna koji put narod prevodi žednog preko vode. Obećanja, bilbordi, emisije, snimci, arhiva. Narod gladan ulazi u 2017. godinu i taman što se navikne na pojmove „reformske agende“ koja po pravilu obećava onaj tako famozni ulazak u EU, koja je sve med i mlijeko, barem tako susjedi kažu, kad eto nove krize. Ni više ni manje nego iz FBiH, jer nije li sad njihov red bio?
Prije nego ode u zastaru, 5 do 12 valja izvući ovaj slučaj i tražiti reviziju presude, jer treba za svaki slučaj, „da ne krene po dobrom nešto u BiH“. Pojedinac šalje zahtjev, drugi pojedinac šalje pismo. Treći pojedinac iz istog entiteta drugog pojedinca traži svog „posebnog kurira“ za svoje pismo. Šta je ovo? Dopisivanje sa Haškim tribunalom, pomalo entitetski, a suviše bespotrebno. Kriza u BiH, sezona 7. Epizoda 27 i saga se nastavlja.
Daleko od toga da se pokušavaju obeščastiti žrtve, umanjiti stradanja ili sakriti zločini, čak nevezano za presudu i reviziju iste. Neka se šalje. Neka se dokaže, neka pravda bude zadovoljena. Ali, kad ćemo sa ključnim pitanjima?
Pojedinac šalje zahtjev, drugi pojedinac šalje pismo. Treći pojedinac iz istog entiteta drugog pojedinca traži svog „posebnog kurira“ za svoje pismo. Šta je ovo?
Ima ovdje i nekih preostalih živih, gladnih, a opet požrtvovanih ljudi koji bi da znaju kad će im se dati prilika za posao?
Kad sanirati kuće nakon poplava, koje su nestale negdje između kriza u proteklom periodu?
Kad će se mladima dati prilika, a ne trubiti da se ostane ovdje, na temelju ničega?
Ili na temelju NVO-a za koji će se kasnije reći da je ublehački. Pa dobro, eto da se složimo da jeste, a kakva nam je vlast, kakav je to VO (simboličnog poređenja sa istoimenom životinjom) koji radi na poboljšanju položaja BiH?
Lako je sitima praviti krizu gladnima, kad oni ionako ne znaju za pravo značenje riječi kriza. Da je barem suština političkih poteza u onome što se medijski predstavlja pa da odahnemo i kažemo: „Šta ćeš, kriza je“, već se konstantno na temelju ratnih zbivanja kreira mapa kupovanja vremena kod naroda koji stalno čeka na bolje sutra. Najlakše je okrenuti jedne protiv drugih ponovo, reći kako su narušeni odnosi i kako neko nešto skriva, ali najteže je uraditi upravo ono što bi se trebalo. Omogućiti narodu život dostojan čovjeka. Ne može se. Kriza je u BiH.
Lako je sitima praviti krizu gladnima, kad oni ionako ne znaju za pravo značenje riječi kriza.
