Sačuvala ih je duboko u sebi, tamo gdje su sigurne od zaborava i tamo gdje je ona sigurna od njihove oštrice. Uspomene koje je htjela zaboraviti i kojih se nije mogla osloboditi sačuvala je za vrijeme kada će se moći nositi sa njima. Nije spremna, svjesna je da još uvijek nije spremna, ali sat njenog života otkucava svoje posljednje minute. Drhtavom, staračkim pjegama i borama prožetom rukom sklanja paučinu sa desetljećima starih uspomena i dopušta da je preplave do srži.
Jedno tiho, jedva čujno „Idi“ i jedan pokret rukom, najviše zaboravljana i nikad zaboravljena uspomena. Ali, to je bilo kasnije… Vrijeme je da se vrati na početak, u staru, oronulu kuću u rudarskom gradiću, tamo gdje je dosegnula zvijezde i pala u blato.
Imala je oca i majku, u nekom prošlom životu koji joj odavno ne pripada. Otac je bio prijeke naravi, nije mnogo govorio, ali su mu se sklanjale sa puta, majka i ona. Onih dana kada se nisu imale gdje skloniti, nosile su na svom tijelu tragove njegovih udaraca. Majka je bila slaba, iscrpio ju je život, iscrpilo ju je troje djece što ih je ukopala. „Tri sina“, znala joj je reći, kao da nju krivi što je bila najstarija, što je preživjela, što je žensko dijete.
Nije mnogo preostajalo od očeve plate iz rudnika, jedva dovoljno za život. Strepile su od dana kada je primao platu, majka i ona, mogle su očekivati gore nego drugim danima. Znale su da im treba novac da kupe brašno, ulje, jednako kao što su znale da će taj novac, ono što preostane od njega, doći u džepu pijanog muškarca kojeg su zvale suprugom i ocem.
„Gubi se“, povikao bi na nju nekim danima, zatvarajući vrata sobe u kojoj su spavali. Drage volje je pristajala na to izgnanstvo, samo da ne ostaje u istoj sobi sa njima, da ne sluša njegovo dahtanje, da ne gleda majčine prazne oči. Jer, nekim danima tražio je da ostane. „Sramota je“, govorila bi majka. „Nek se nauči, kurva, i ona će biti dobra samo da širi noge“, govorio bi otac. Sramile su se poslije, majka i ona, pazile da im se ne susretnu pogledi. I nikad nisu razgovarale o tome.
Mladići njenih godina nisu je primjećivali, bila je suviše siromašna, posve neupadljiva u staroj, iznošenoj odjeći. Kada se on doselio u njihovu ulicu, donio je sa sobom svjetlost i nadu u njen život ispunjen sivilom. Bio je godinu stariji od njenih jedva sedamnaest; pobjegao je u rudarski grad da se spasi seoske bijede u višečlanoj porodici. Kad god bi se sreli, uvijek je imao neku sitnicu za nju: bombonu u šarenom omotu ili ružu ukradenu iz tuđe bašte. Nikad je nije poljubio, jedva da mu je dopustila da je drži za ruku. A voljela ga je i sanjala je njihovu kućicu u cvijeću i dvoje plavokose djece nalik njemu i čuvala je ruže, pažljivo presovane.
Jednog je dana otac došao bijesan iz rudnika, stresle su se kada su čule njegov glas, majka i ona. „Marš iz kuće“, povikao je na majku, a ona je otišla, bez riječi. Samo se okrenula i otišla, kao da se ništa ne dešava, kao da plašljiva djevojčica, jedva djevojka, koja stoji u svojoj sivoj haljini i drhti od straha nije njeno dijete. Majka je otišla, ali on je bio tu u svom najgorem izdanju. Rekao joj je da je od drugih saznao da se kurva, da će je naučiti pameti i poštovanju dok je pod njegovim krovom. I nije ostalo samo na riječima. Kasnije tog dana, zajedno sa tragovima krvi na njenim butinama, niz vodu su otišli njeno djetinstvo, njeni djevojački snovi, cijeli njen život.
„Idi“, rekla je majka dva mjeseca kasnije i odmahnula rukom, ne gledajući je.
Otišla je iz roditeljske kuće bez ičega, ponijela je samo lične dokumente. Prije odlaska, smrvila je ruže, podsjetnik na vrijeme kada se usudila sanjati budućnost. Hodala je ulicom posljednji put, držeći ruku na trbuhu gdje je raslo nešto neželjeno, nevoljeno. Zato ju je majka otjerala, zbog sramote koju je nanijela porodici. Nije htjela vidjeti da je ta sramota ponajmanje njena.
Trebala je podršku, ruku koja će držati njenu u tami prljave sobe gdje je otišla da se očisti, tople riječi koje će je utješiti i umiriti bol u njenoj nutrini nakon što je bezuba starica završila posao. Trebala je krov nad glavom, krevet u kojem će spavati i oporaviti se od boli koja joj je nanijeta.
Kao da nije znala da živi među zvijerima u ljudskom obliku. „Kurva“, mogla je čuti na svakom koraku. Žrtva je za njih bila jedini krivac, a zločinac je uživao u svojoj ulozi ucviljenog i osramoćenog oca. Zatvarali su oči pred jaucima koje su slušali iz te kuće, govorili sebi da svaki otac povremeno povisi ton ili digne ruku na neposlušno dijete. Nisu mogli prihvatiti da su ti udarci prerasli u nešto više, da su i sami saučesnici u zločinu. Ljudi nikada neće prihvatiti vlastitu odgovornost, ali će spremno baciti kamen na bespomoćne i obespravljene.
Vozovi su često prolazili prugom u njenom gradu. Stajala je pored pruge, držeći ruku na trbuhu, ponajviše iz navike; tamo više nije bilo ničega i nikada neće biti ničega. Stajala je i čekala voz, vjerujući da je ispred nje jedina životna staza kojom se može zaputiti, odbačena i osramoćena. I tamo, sa druge strane pruge, procvjetala je divlja ruža. Na najčudnijem mjestu, gdje po logici stvari nikada cvijeće ne bi uspjelo, ispreplelo se grmlje oko željezne ograde i sačuvalo pupoljke mirisnog cvijeća.
Nekad ni svi dijamanti nisu dovoljni da se vrati osmijeh na lice puno suza i sav novac da se zaliječe rane. Nekad je dovoljna divlja ruža, tračak nade u prostranstvu očaja.
