Jeste li doživjele da vas neko svede samo na vaše genitalije, na seksualni objekat. Ja nisam žena, nemam inteligenciju, šarm, osjećanja, vrline i mane… On na meni vidi samo objekat na kom će da gasi svoje životinjske nagone. I ni za to mu ne mogu biti jedina. On ne želi da se samo držimo za ruke, da ležimo jedno pored drugog, da me ljubi u čelo, da se zajedno smijemo. On se javlja samo vikendom. I tad ga ne smara da se dopisuje, tad mi piše i kad ne odgovorim, tad se šali i poklanja mi svoje vrijeme. On je slobodan muškarac, za njega su emocije prevaziđene, samotnjak, bez obaveza prema bilo kome. Može mu se, ima one koje na jedan poziv dotrče da mu ispune sve želje i još su srećne što su pozvane.
A meni se sviđaju njegove ruke… I to kako smotano hoda.. Čak i to što je s*eban. Što je pesimističan, čudak, što misli da je novac važan, što vidim da se petlja sa sponzorušama i ljubavnice traži na priču da ima pare i titule. Ja bih njega 
promijenila, pokazala mu kako to sve nije tako a podsvjesno znam da nikoga ne možeš promijenit’, ali eto pokazala bih mu da je meni važan on, da mi se sviđa on kao ličnost, da nisu sve cure iste, da možeš biti srećan ako živiš za emocije. Ipak me obraduje svaka poruka i lupa mi srce, iako znam šta piše i znam šta hoće. Ja ga zavlačim, dajem lažne nade da će dobiti šta želi, samo da bi bio tu. I istovremeno se lomim i pomišljam da pristanem na njegova pravila igre.
Onda se u nekim trenucima s*ebem, zašto mi se 100 godina ne sviđa niko, a onda tako „odlijepim“ za takvim tipom. On ne želi da budem njegova ni sada kad sam ljepša i mlađa nego što ću ikad biti, bezbrižna, uspješna i puna života. A kako bi me takav mogao voljeti kada me stignu godine, kada budem debela, sa podočnjacima i uprljana dječijom kakom, bolesna, možda siromašna i opterećena teškim brigama.
Da li smo mi žene podsvjesni mazohisti, ako uvijek sanjamo one nedostižne, oni koji nas tretiraju loše, a dosadni su nam svi koji odmah pokažu da ih možemo imat. Ili ja ustvari nisam spremna za vezu pa želim samo one koje ne mogu imat.
Šta uraditi u ovakvoj situaciji? Fizička veza nije ono što bi smirilo ovaj nemir koji osjećam sve više kako ga bolje upoznajem. Treba presjeć’, ne pristajat’ na ono što ne želiš i ne zaslužuješ. Treba smoći snage, ne odgovorit’ na poruku, pomirit se sa par (ili više) depresivnih mjeseci i totalno propalih izlazaka. Sve ili ništa, u ovoj neravnopravnoj borbi polova, ipak nemojmo pristajat da pružimo sve za ništa.
