Mojoj majci koja sve boli preživljava ćutke i sa osmijehom. Mojoj sestri koja vjeruje u mene, koja mi je vjetar u leđa, i kojoj sam još prije par mjeseci obećala da ću napisati nešto njoj za ljubav i poslati Loli. Rijetko pišem a i to što napišem volim sačuvati za sebe, nisam neki ljubitelj ″prostituisanja privatnosti″ po društvenim mrežama. Ali obećanje je obećanje!
Sumorna kišna nedjelja, sjedim sa drugaricom u jednoj zadimljenoj gradskoj kafani. I naravno, od obične kafe pretvori se to u pravo boemsko veče. Preko puta za šankom stajao je naš dobar poznanik, koji za par dana treba da otputuje za Ameriku. Posmatram ga i prepoznah sebe u njemu. Tuga, neodlučnost, želja, sadašnjost i budućnost. Još jedan koji odlazi, pomislih. Još jedan od hiljadu onih koji su pošli istim stazama, stazama koje vode u bolje sutra. Pitam se da li nas zaista vode ka boljem sutra ili nas vode u jedan svijet u kojem ćemo biti nesrećni i neispunjeni?! Da li su nam zaista pare postale najvažnije u životu?! Znam da je priča o ″odlivu mozgova″ dosadila i Bogu i narodu, ali prosto to je nešto što je naša realnost i svakodnevnica. Odlivu mozgova, rekoh! Pa šta su onda ljudi koji ostaju ovdje, neobrazovani glupani. Zapravo prije bih rekla odlivu fizičke radne snage, nešto baš i ne primjetim da nam toliki ″mozgovi″ odlaze. Izvinjavam se na iskrenosti!
I sama sam jedna od tih koji imaju za cilj da odu i da pokušaju da uspiju u nekoj drugoj zemlji. Ali ne pod svaku cijenu, nego vođena željom za daljnjim školovanjem i usavršavanjem. I nije problem otići? Problem je kako ostaviti sve ono što imaš i sve ono što te ispunjava. Ono što u drugoj zemlji nema a što tebe čini kompletnim. Nije tuđa trava ljepša i ne grije tuđe sunce bolje. Pitam se da li pare mogu nadomjestiti onaj dio nas koji izgubimo. A izgubimo sigurno! I neka mi niko ne kaže da griješim! Imam mnoštvo primjera u svom okruženju koje je zadesila takva sudbina. Izgubili su se, traže se, nesigurni su ali to nikada neće priznati dok god mogu da se pohvale da žive u velikim evropskim gradovima (čitaj negdje u okolini tih gradova). Nijedan čovjek ne može ostati isti, nešto nam se dogodi i promijenimo se, napravimo nešto ili neko drugi napravi nešto, i to nas promijeni. Vrijeme prolazi i mi postajemo novi ljudi. Onda se osvrnemo oko sebe i zapitamo – jesam to ja, je li to moj život, jesam li srećan?!
Čak sam jednom prilikom čula rečenicu ″ja se tamo osjećam slobodno a ovdje ne″. Slobodno?! Šta je to zapravo što čovjeka čini slobodnim? I koliko god da razmišljam ne mogu da shvatim tu izjavu i to poimanje slobode. Pitam se da možda ne živimo u Sjevernoj Koreji pa se ne osjeća slobodno. Sad bi mnogi rekli isto je to, Kim Jong-Un ili Dodik, nema razlike. Naravno da ima, koliko god da smo ogorčeni nećemo pretjerivati. Takvo poimanje slobode je toliko površno da me pomalo ljuti. Kompleksi su čudo! Sloboda je u tvojoj glavi. Za mene ništa drugo nego odsustvo straha. A svi mi imamo neki strah, od bilo čega….gubitka ljubavi, bližnjih, zdravlja, posla itd. Tako da nema slobodnog čovjeka. Prosto! Svi mi težimo ka slobodi i koliko god se trudili biti slobodni rijetko to i uspijevamo. Jer slobodan život je zapravo odgovornost prema životu i prema svojim bližnjima. I koliko god mi mislili da bismo tamo negdje bili slobodni, griješimo. Šta nam to sve vrijedi ako su nam rešetke oko srca i duše, ako nam je tijelo slobodno a duša u zatvoru. Ali, izgleda da se poimanje slobode danas sve više izjednačava sa novcem. Imam para, imam slobodu. Žalosno!
Možda nisam u pravu, možda griješim, možda ipak treba otići, možda ovdje nema budućnost. Samo jedno ne treba, zaboraviti ko smo i odakle smo, ne treba da nam novac postane sve u životu. A ja, ja ću se već snaći. Vrijeme je da posegnem za svojom slobodom i da odagnam svoje strahove. Fortasse erit, fortasse non erit – možda će biti, možda neće biti!! Ali vrijedi pokušati. Da budem ponos njoj koja je svoj život i svoje najljepše godine žrtvovala za moju sestru i mene, i da budem ponos njemu koji me čuva i gleda sa onog gore svijeta, mojoj majci i mome ocu. I uspijeću, znam da hoću. Zbog njih! I biće ponosni!!!
