Toga dana je dio mene nepovratno istrgnut nevještim rukama mladih i od nespavanja podbulih, ali i dalje nasmijanih medicinskih sestara. Dio koji mi uopšte ne nedostaje. Ali nekada jeste, nesvjesno, podsvjesno ili onako kako nijedna nauka nije uspjela da definiše, a sumnjam i da će. Falio mi dok je bio unutar mene, sklupčan u svim onim za ljudsko oko neshvatljivim položajima, spletovima ruku, nogu i glave, koju sada bezbrižno spušta na moje rame i tone u nadzemaljski, anđelima svojstven san. Nedostajao mi je da postanem. Ovo što jesam i ono što tek hoću, sve ono što nisam ni znala da mogu biti- izvor jednog života i putokaz kroz isti. Lični vodič jednog malog putnika, imenovan kao MAJKA , čiji pasoš je validan za sve zemlje svijeta i u svakoj od njih znači „apsolutna ljubav“. Taj putnik, izuzev par kilograma sreće i nekoliko grama nestašluka sa sobom obično ne nosi ništa, ali u sebi nosi sve. Moje sve.
Taj dio me je učinio kompletnom tek kada se našao van mene. Kada se lagano kroz moje tijelo izvukao iz mojih misli i uvukao prvo u moj bolnički krevet na par dana, a potom u srce za cijeli život. Još uvijek nesvjesna svog postojanja, mome je dala konačni smisao. Tako šarlatanski poremetila mi je san, bioritam i sva dosadašnja uvjerenja. Moju je pređašnju estetiku proglasila nevažećom i nametnula sopstvena pravila. Dokazala mi je da jedna mala crna slika na prozirnom papiru čudne teksture sa par bjeličastih tačkica baca u sjenu sva remek-djela i da sam bila u stanju da joj se divim svakog dana, dok se nakon devet mjeseci nije preobrazila u do sada najljepše izvajan portret. Isto tako je bila uporna da me ubijedi da najljepša muzika ipak ne nastaje u ušima muzičkih genija, već lično u mojim, i to svaki put kada ona započne svoju simfoniju satkanu od beskraja gugutavih i par prkosnih, plačljivih tonova. I uspjela je u tome, moram da priznam. Imamo prećutni dogovor da od svih do sada priznatih fizičara i astronoma svijeta sakrijemo činjenicu da se Sunce ponekad iskrade sa neba i razlije po njenim usnama. Tada obično, u inat svim zakonima pomračenja, daje ostavku, prestaje da grije sve ljude, i obasjava samo mene božanskim sjajem iz njenog osmijeha.
Preciznošću balerinskog stopala penjala se po mojoj ljestvici prioriteta i sve ih posložila po samo njoj znanom redu. Skinula je sa vrha sve materijalističke planove, nedovršene ispite (sem ovog životnog), neispisane radove i još nestečene diplome i zvanja, zamotala ih u celofan i odložila po strani, za neka druga, manje značajna vremena. I na popisu najvažnijih ljudi u mom životu napravila je određene korekcije. Sve mi se čini da to nije dovršila, jer je nakon njenog imena na prvom, nekoliko mjesto ostalo prazno. Moguće da je bila prezauzeta uređenjem mojih navika, jer je tu zaista napravila maestralan posao. Rano ustajanje je zaista bolja i zdravija opcija, u cik zore posebno, a prirodni alarm u obliku njenog malog, praznog trbuha, najnovije i najtačnije čudo tehnologije koje posjedujem.
Dakle, ona je taj dio koji ne nedostaje. Konačno je tu, u centru pazle moga života, najveći dio nazvan ONA, po kojem određujem položaj svih ostalih i uklapam ih da njoj izgledaju što ljepše. Naravno, ne treba od toga praviti filozofiju, ali treba umjetnost, jer majčinstvo to zaista i jeste. Početak kreiranja cjeloživotnog djela od trajne i neprocjenljive vrijednosti.
