Glasno žvakanje i mljackanje ne smeta svima, ali postoje ljudi koji su na to jako osjetljivi. Jedna od njih je i Melissa L. Fenton, majka četvoro djece koja je još u osnovnoj školi primijetila da joj to narušava koncentraciju.
Taj dan je imala kontrolni iz matematike i u pokušaju da se fokusira na zadatke ometala ju je neka užasna buka. Nije bilo u pitanju došaptavanje đaka ili škripanje olovaka po papirima već je taj nepodnošljivi zvuk stvarala djevojčica iza nje. Žvakala je žvaku, pravila balone, glasno ih bušila zubima i vraćala u usta. Bio je to začarani krug koji se ponavljao čitav čas, a Melissa je osjetila kako je iz minute u minut obuzima bijes. Bila je toliko iznervirana da je poželjela da udari tu djevojčicu u lice samo zato što je glasno žvakala žvaku. Nije mogla da vjeruje da joj je to uopšte i palo na pamet. Ono što tada nije znala jeste da postoji logično objašnjenje za takvu reakciju, a zove se misofonija.
Misofonija je sindrom selektivne osjetljivosti na zvuk i vizualne slike, odnosno stanje u kojem određeni zvukovi toliko uznemire ljude da u njima izazivaju bijes ili gađenje. Neki pacijenti prijavljuju zaokupljenost određenim odbojnim ljudskim zvukom koji izaziva impulsivnu agresiju. Godinama se diskutovalo oko toga da li je misofonija legitimni psihijatrijski poremećaj ili ne. Melissa priznaje da je mislila da gubi razum i da je preosjetljiva na neke zvukove.
“Nikada o tome nisam razgovarala sa porodicom ili prijateljima, a preživljavala sam tako što bih se makla iz situacija koje izazivaju te zvukove. Srećom, nikad se nisam obrušila na nekoga ko je grickao čips iako sam to zaista željela”, otvoreno priča Melissa.
Danas zna da nije sama u ovoj borbi i da oko 20% ljudi na ovom svijetu pati od nekog stepena misofonije, te da se ona prvi put javlja u mladosti. No, ono na šta nije bila spremna je to da je godinama postajalo sve gore i gore, a naročito nakon rođenja djece. Počeli su joj smetati i drugi zvukovi osim glasnog žvakanja i mljackanja – udaranje olovkom od stol i ventilator koji radi. Njeno stanje se pogoršalo do te mjere da je jedva mogla biti u istoj sobi sa mužem i djecom dok jedu. Očajna, obratila se za pomoć prijateljici koja je bila doktorica audiologije. Provela je čitav dan razgovarajući sa ljudima koji su patili od poremećaja vezanih za audiologiju, govor i sluh i naučila je mnogo toga o misofoniji koja je godinama muči. Zbog toga je odlučila da sa cijelim svijetom podijeli svoja saznanja i savjete koje je dobila u vezi misofonije.
Veoma snažan sluh
Nakon mnogo obavljenih testova Melissi su doktori rekli da ima toliko jak sluh da može čuti stvari koje se dešavaju na drugoj strani ulice. To joj je objasnilo zbog čega nikada nije trebala bebi – monitor u kući i kako je uvijek čula svoju djecu kada zaplaču. Odličan sluh i visok stepen inteligencije su tipični za ljude koji pate od misofonije.
Pomaže kada jedete zajedno sa drugim ljudima
Kada sjedi za stolom i žvaće, Melissa ne čuje toliko žvakanje ostalih osoba u trpezariji. No, ako sjedi pored ljudi koji jedu, a ona ne, zvuk njihovog žvakanja se poveća do te mjere da ona ima osjećaj da joj sjede u ušnoj školjci i mljackaju.
Radi se na terapijama
Postoji mnogo kognitivnih bihejvioralnih terapija koje se razvijaju kako bi se pomoglo ljudima koji pate od misofonije. I audiolozi i psiholozi predlažu potpuno izbjegavanje zvukova, a zatim da se pacijent postepeno počne prilagođavati kratkim i jakim zvukovima koji mu inače smetaju.
Prigušite zvukove oko vas
Najbolji prijatelji ljudima koji pate od misofonije su slušalice za uši. Ne morate slušati muziku, ali ih nosite kako bi vam one filtrirale i smanjile jačinu zvukova koji vam smetaju.
Kako da vam ne smeta grickanje kokica u bioskopu?
Melissa priznaje da je birala mjesto u bioskopu daleko od drugih ljudi kako joj ne bi smetalo grickanje kokica. Kada joj je dosadilo da stalno sjedi u prvom ili zadnjem redu, zamolila je radnike u bioskopu da joj daju slušalice. Tako je čula sve što se dešava u filmu, a blokirala je zvukove iz publike.
Provjerite ima li znakova misofonije kod vaše djece
Melissi je mnogo laknulo kada je saznala da ne gubi razum, već da pati od stvarnog poremećaja koji se intenzivno istražuje. Mnogo joj je značilo što je to sve mogla da podijeli sa svojom porodicom. Njen sin je u 13. godini rekao da ga užasno nervira glasno žvakanje. Tada mu je objasnila da on ne gubi razum i da će zajedno proći kroz sve to. Na samom kraju, Melissina poruka svima koji pate od misofonije je da se ne trebaju sramiti i plašiti toga što zvukovi u njima izazivaju užasan bijes, te da se obrate doktoru za pomoć. Na taj način ćete pomoći i sebi, ali i stručnjacima koji vrijedno rade na istraživanju ovog poremećaja.
Izvor: Scary Mommy
