Znate li što je uništilo više prijateljstava, brakova, bratsko-sestrinskih odnosa i veza od svih različitosti i barijera koje možete pojmiti – vjerskih, intelektualnih, jezičnih, vremenskih i prostornih. Dozvolite da vas pobliže upoznam s tim vražićkom kojeg nosite, ali se odbijate upoznati.
Ponos, drago mi je.
Vaš lažni prijatelj koji vas pokušava zaštititi škrtareći vas zapravo samo za sebe.
Onaj koji vam govori da ne činite ono što bi vaše srce uistinu htjelo da učinite, jer je kukavica. To je onaj što je učinio da više ne čujete svoje srce.
Onaj koji vam je začepio usta kada je najviše trebalo govoriti i onaj što pušta da vrijeme prolazi, a ljudi da odlaze. Onaj što nas vješto zavarava s uzrečicama poput one “to ti je život”.
Ponekad, najčešće, to nije život – sudbina, splet okolnosti i nesreća, nego ljudski odabir vođen vlastitim egom. Odabir da ćeš zašutjeti, odabir da ćeš otići, odabir da se nakon toga nećeš prvi javiti. A srce vrišti, ono bi drugačije. Pa ga ušutkaš jednom, drugi put, stoti put i onda ga više ne čuješ ili se praviš da ne čuješ. Pustiš egu da te vodi, pustiš ga da raste sve dok ne kreneš brkati pojmove, pa liječeći ranjavi ego misliš da liječiš srce.
To je onaj koji se hrani pažnjom nebitnih ljudi i raste poput parazita u nama, hraneći se otpacima nečeg velikog poput ljubavi čineći nas izopačenim ljudima kojima raste ego, a smanjuje se duša. To je onaj koji nas čini dovoljno oholim da mislimo da možemo čuvati ljude za rezervu i dovoljno glupim da se sakrivamo od istine – da smo mi rezerva onima koji su nama najbitniji.
Živiš li s tim svojim podstanarom u miru ili bi ga najradije izbacio jer se ne slažete? Što ti je zapravo dobrog donio?
Kladim se da te više bole riječi koje su ostale neizgovorene od onih koje si izgovorio. Kladim se da je teže prešutjeti volim te, pa ga godinama nositi na vrh jezika sve dok ne shvatiš da je prekasno pa ga progutaš kao kamen, nego reći volim te i saznati voli li i ona tebe. Kladim se da je teže živjeti u nagađanju i neznanju nego u povredi ega.
Kladim se da je teže nagađati kako tvoji roditelji stare i kako su, nego okrenuti broj telefona i zamoliti za oprost.
Kladim se da je teže promatrati preko facebook-a kako prijateljica s kojom si odrastao osniva obitelj, nego biti dijelom te priče.
Kladim se da je vraški teško gledati sve ono što si možda propustio zato da očuvaš dostojanstvo.
Kladim se da unucima nećeš pričati priče o svom ponosu jer im nećeš imati što ispričati, osim da si se kukavički povlačio u ljušturu svog ega svaki put kad je trebalo staviti srce na dlan i biti ranjivim, biti čovjekom. I na kraju, kladim se da ćeš kao i uvijek biti preponosan da si priznaš – da si ponekad pogriješio i da je moglo biti drugačije.
Kladim se da još nije prekasno za jedno volim te ili oprosti.
Kladim se da ćeš im dati priliku.
Probaj.
