Kako se rastaju ljudi koji se vole? Zašto se rastaju? Neki će reći da to nije bila ”prava” ljubav , da nije bila dovoljno jaka, da je u pitanju ponos, itd. Nije to baš tako. Kao realista, ali u duši sanjar, izbjegavam izgovore poput navedenih i što je više moguće stvar posmatram racionalno.
Da bismo upoznali nekoga potreban je duži vremenski period. U toku tog perioda, htjeli mi to ili ne, dešava se da tu osobu zavolimo, kao i ona nas. Baš onda kada se upoznamo i zavolimo, shvatimo da postoje razlike. I to ne bilo kakve razlike, već razlike u načinu života i razmišljanja. Moram priznati, uočimo mi neke razlike već pri prvom susretu, ali ”ono nešto” preovlada. To nešto je ljubav. Kako i naučnici kažu, za to nam je potrebno do 10 sekundi.
Ispočetka, bude čak i zanimljivo otkrivati ih. Međutim, kada veza počinje da ulazi u ozbiljnije faze, to postaje problem. Zatim kreću svađe, koje oboje trpite neko vrijeme, zato što se volite. Čak ni tom trenutku ne biste uradili nešto što bi povrijedilo drugu stranu, ali kažete. Padnu teške riječi, izazvane osjećajem bola i bespomoćnosti. Riječi koje ne možemo izbrisati, isto koliko ni djela.
Ali nije to jedini stres sa kojim se susrećemo u životu, što dodatno otežava situaciju i dolazi do zasićenja. Zbog ljubavi ”gurate” svom snagom ne bi li ste uspjeli i onda prelazite granicu. Shvatite oboje da više ne može, ne ide.
Zatim postavljate sebi pitanje:,, Šta sad?” Svi se zapitamo kako ostaviti osobu koju volimo. To je nemoguće, a postaje nemoguće i opstati u takvoj vezi. Toliko ste puta pokušali, toliko puta se nadali. Ni jedan nije uspjelo.
Sve se to nastavlja dok jedno ne presudi. Iako oboje povrijeđeni, teško da u potpunosti možete kriviti drugu stranu. Nije to nedostatak ljubavi, ni višak ponosa. Ne možete nečiji život u potpunosti promijeniti, kao ni svoj. Tada shvatate da je odlazak jedino rješenje. Puštate osobu koju volite da bude srećna, pa makar i bez vas.
Niste još uvijek ni svjesni šta ste uradili. Valjda to dolazi vremenom. Mada je tako i bolje. Što manje znate, manje će boljeti. Ali ne možete pobjeći od nedostajanja. Nedostajanja prisustva, nedostajanja poruke za laku noć i one koja vas dočeka ujutru, nedostajanja… A i nedostajanje boli.
Mislim da nema težeg rastanka, ni bolnijeg, nego kad se rastaju ljudi koji se vole. I dalje se pitam zašto je moralo tako biti. Jesmo li mogli išta uraditi? Jesam li mogla još išta promijeniti? Kako ću živjeti bez njega? Hoću li ga preboljeti? Hoću li zavoljeti nekoga drugog? Hoću li opet biti srećna kao što sam bila s njim? Hoće li iko voljeti ”pravu” mene kao što je on? Hoće li on pronaći mir i sreću u tuđem zagrljaju? Toliko pitanja, bez odgovora.
Bez obzira na to šta nam sudbina donese, osim godina i bora. Zauvijek ću pamtiti svaki detalj. Svaki pogled, zagljaj i osmijeh. Svako iskustvo koje nam je ta veza donijela. Ostaće mi lijepe uspomene. Najviše ću pamtiti svaki osjećaj. Jer kad vrijeme odnese poneko sjećanje, ostaju nam samo osjećaji koje smo imali. Njih ništa ne može izbrisati.
