Ispod prozora se čulo kotrljanje mješalice, iza vrata je dopiralo kotrljanje života. Zvuk nečega što se kotrlja, kotrlja, a onda malo melje… Sunce je tog dana blještalo kroz bolničke prozore kao da nije bilo nijednog života koji je kopnio iza obrisanog stakla, kao da nije bilo nijednog života, koji je kopnio iza zida nečije materice…
Imala je 23 godine, i zvala se Soka. Nije joj život bio kao sok pitak. Niko nije progutati mogao dok je hodnikom odjekivala priča o blizancima koji su u njoj umrli u 6. mjesecu. Pričala je svima, prelazeći iz sobe u sobu. Nije se gasila, kao žeđ tek porođene žene.
“Dva sina”, govorila je, bez suza, kao da priča tuđu priču. Neke žene su radoznalo slušale te njene ispovjesti, gdje su je sjekli, kako su šili, ko je zvao, šta je ko od rodbine pitao, koga je poslala tamo gdje ne treba… druge su zarivale glavu u jastuk kad je jednog popodneva ushićeno povikala: “Ispašće ljudi, ispašće sve što je ostalo samo iz mene!”
“Ne moraju vaditi, idem sutra kući”, ponavljala je prelazeći iz sobe u sobu, “sve će samo ispasti, rekli su mi. Dade mi sad muž sina na telefon, rekla sam mu da ću sutra kući… kaže mi – mama, juhuu! “
“Što su tebe, bona, k'o osuđenika samu stavili ovde”, pitala je ženu iza neke debele knjige, kojoj je laknulo nakon tog pitanja, jer se ponekad loše osjećala zbog ispunjene molbe da bude sama. Soba je, od srećnih okolnosti imala broj 3 na vratima, i prozor okrenut ka istoku.
Žena u njoj, gledala je izlaske sunca i slušala priče koje bi uslijedile nakon Sokinih zalazaka u sobe sa nekim drugim brojevima i nekim drugim ženama, zagledanim u svoje strane svijeta.
“Kako bona možeš biti sama ovdje, ja bi’ izludila. Ništa ni sa kim ne pričaš. Imaš li muža?”
“Nemam”, rekla je žena spustivši knjigu na grudi.
“'Nako ostala trudna?”, upita Soka uputivši sažaljiv pogled. “Jesu l’ tvoji to prihvatili? Aj’ dobro, šta ćeš, i to je sad normalno. Što si ostala u bolnici?”
“Manje krvarenje neko, sutra bih ja trebala kući, nije ništa strašno.”
“Jooj moja ti, tako je bila jedna, sve govorila, odo’ kući, odo’ kući, manje krvarenje… ode na još jedan ultrazvuk sutradan, i budi me i viče – Soko, Soko, umrla moja beba… Ima isto ‘vamo jedna, tako ostala trudna vanbračno, i taj u nje kad je čuo, ostavio je. Ona šta će jadna, odluči da rodi tako bez čo'jeka. Neka si i ti, šta koga jede briga…”
Otišla bi potom Soka u svoju odaju i nastavila priču sa ženama koje su dijelile sa njom tu prostoriju na kojoj je pisalo – Soba za izolaciju.
“Moj je dobar kakav mi je bio otac, u majci je Boga ubij'o a onda je puškom ganj'o da je dokrajči. Šta sve nisam predeverala i čega se sve nisam nagledala”, pričala je Soka.
“Hvala ovom mom što me primio u kuću, sto puta sam rekla, kako sam živ'la, i moj je otac mater tuk'o kad god se napije”, pričala je 27. marta 2017. godine, Sokina cimerka u Sobi za izolaciju na ginekološkom odjeljenju, žena njenih godina. Priče baka i prabaka žena u tridesetim, bile su priče o očevima i muževima žena u dvadesetim.
“Nenade, sutra izlazim sigurno ali trebaću terapiju piti, rek'o je moj otac da će to sve finansirati. Znam da nemaš marke šta se istresaš na mene, moram to pit’ ne smijem preskakat'”, vikala je Soka na telefon dok su ostali u sobama slušali ono što će čuti još po jednom. Ima još dok Soka ne ode…
“Nenade, ne staji mi na muku, dvoje sam djece izgubila i sestra me zvala da se izdere što je otac rek'o da će finansirat’, kaže, šta ja mislim – da oni imaju para. Kako niko nema doć’ po mene, u papučama sam kućnim došla, mlijeko mi je iz obadvije sise krenulo, kako ću autobusom?!”
Osvanulo je ono blještavo jutro prožeto zvukom mješalice. Soka je stigla sve sobe da obiđe. Onoj ženi, iz sobe broj 3, sa “Zovem se Crveno”, bez muža, pričala je kako Nenad nema ni prebijene pare i ne može po nju doći, pitala je gdje je stanica ovdje i da l’ će narod reći da je skrenula pameću kad je vidi u poderanim crvenim papučama.
“Ić'e Nenad sad u Njemačku na tri mjeseca, fala Bogu, samo da ga ne gledam.”
Spakovala je svoje stvari, skinula konačno poderane helanke i majicu, i bila spremna da, nakon gubitka dvije bebe u šestom mjesecu, sa dvije velike kese, dvije velike fleke od mlijeka koje je natapalo majicu, u pocijepanim kućnim papučama sama izađe iz bolnice i krene kući. Svijet se tog dana trebao zvati Crveno, crveniti se od boje njenih papuča… ili od stida.
S nevjericom je pogledala ćutljivu ženu iz sobe broj tri, nakon što joj je rekla – Soko, stići će patike dok ne kreneš.
Onda se, kao u nekom snu, na hodniku bolnice, pa na vratima sobe broj 3, pojavila djevojka sa nekom vazdušastom plavom kosom, i kesom u kojoj je bila kutija sa patikama. Soka je virila iz sobe za izolaciju i prošaputala – Je li to za mene…
Obula je nove crne patike sa bijelim tufnicama i hodala hodnikom, prvi put ne progovorivši ni riječi.
“Hvala”, rekla je izdaleka, ne ušavši u sobu broj 3.
Otišla je tiho, zagledana u jednu tufnu na patici koja je ličila na mrvu dostojanstva sa kojom se, teških grudi, vlažnih bradavica i očiju, i odjednom osviješćenih preteških misli o gubitku dva života u sebi, mogla zaputiti ka autobuskoj stanici.
