Još jedna neprospavana noć iza mene.
Dok jagodicama opipavam sliku sa koje mi se smješiš
suze čiste put do tebe najmiliji moj.Kroz navučene zavjese sunce obasjava tuđe zidove .
Glasovi u glavi prave zaglušujuću buku ,hiljadu lica ,još toliko utvara u meni ,krevelje se,bekeću
i iznose svoje istine.Nikada više!!! To je moja istina!!!Otišao si prerano sa ove planete i ostavio mi jedina istinu koja izbija dah i uzima zadnji atom snage.
Nikada više Te neću zagrliti, ljubiti za miran san, poželjeti ti divan dan.
Toliko tih nepodnošljivih ”nikada više” istina u meni.
Znaš Mali,Veliki, moj, kako je mama oduvijek voljela da piše.
Smijao si se mojim nespretnim pokušajima smišljanja naopakih bajki,
uživao si u pjesmama koje ti posvetih.A sada, ne nalazim riječ koja je od tišine jača.
Nijedna nije dovoljna, svaka je preblaga , da opiše dno ovog bezdana.
Koja je to riječ, koja može opisati posljednji Tvoj udah?
Koje je to slovo koje može boljeti , kao Tvoje zadnje minute u mojim rukama?
Koja je to rečenica, koja će opisati dan u kome sam gledala kako mi Te nebo krade ?
Koje su to rime, koje mogu obojati crnilo koje ispuni moje damare, kad Ti zauvijek sklopi nedužne okice.Kako opisati momenat u kom su svi strahovi razorili moju utrobu i ostavili me da dišem bez Tebe, Razlogu moj.
Sa frižidera, magnetom zaljepljena zadnja poruka koju Ti ostavih za dobar dan.
”Ti si mamin razlog svakog udisaja na ovoj planeti…neprocjenjivo Moje…Voli te Mama”
Tvoj odgovor na istom mjestu stoji”Mama da te nema, trebalo bi te izmisliti..Voli te Inel”
Pričaju te poruke jedna s drugom,miluju se zarezima, ljube se nedorečenim tačkicama.
Vole se našim mislima.Uživaju u svim tim danima. Opisuju neopisivo,slovima daju drugu dimenziju
Dimenziju ljubavi koju smo živjeli, Mali Veliki moj.
Znam ostala sam Ti dužna život, ali utvare budućnosti me progone, broje mi udisaje, sjeckaju san, oduzimaju dan.Preziru svaki moj udah koji napravih poslije Tvog zadnjeg.
Branim se Tvojim slikama.Kao svjedoka uzimam prošlo vrijeme.Dovlačim ga pred utvare budućnosti da priča o ljubavi koju smo živjeli.Ostala sam mu dužna život!!!- govorim.
Uspomene molim da pričaju za nas.Jer ja slova ni riječi nemam.Ostavila sam ih kraj tvog uzglavlja, da s tvojim zadnjim udahom idu u smiraj.
I pričaju uspomene o ljubavi koju smo živjeli, dječače moj.
Tjeraju te neumoljive utvare budućnosti od mene, bar na kratko.
Jačinom beskrajnog, dubinom nemjerljivog, širinom neopisanog.
Slike se smjenjuju, jedna za drugom kao nepregledni pejzaži ljeta i zime, sklopljene u jednu priču.
Priču života i smrti.Priču dva mora koja se dotiču a ne mješaju.Priču o dva svijeta osuđena na dodir bez stapanja.Priču početka bez kraja.
Znam, kraj sad moram napisati sama, bez tebe dječače moj.Tvoj život i ljubav koju si pružao kuda god si hodio, neće ostati nezapamćena.Mama će svuda nositi istinu o Tebi.Ti ćeš zauivijek biti moja unikatana zalagaonica u ovom ludilu vremena.Moje mjerilo nemjerljivog.Moj kroj koji ću oblačiti na sebe i voda kojom ću se umivati svako jutro.Živjet ću Tvojim dahom.I smijat ću se osmjehom Tvojim.Strahovat ću Tvojim strahom..dokle me ima dok postojim….Mali Veliki ..ma najveći Moj Dječaće…Ali ipak..da znaš svijet je strašno mjesto…od kad Te nemam.
