Svi smo čuli za frazu „društvo jednakih šansi“, za „društvenu jednakost“, „društvenu ravnopravnost“ ili za „jednake prilike za sve“. Eh sada kada se guglaju ove fraze obično dobijemo tekstove o rodnoj ravnopravnosti i manjku prilika za osobe sa nekom vrstom invaliditeta. Trenutno ne želim govoriti o tome i baviti se definicijama i terminologijom.
Očigledno je da ne živimo u ravnopravnom društvu, da nismo društvo u kome svi imaju jednake šanse, i da ne postoji društvena jednakost. To niđe na svijetu nema.
Eh sada, zašto težimo ka jednakosti, odnosno zašto nam je jednakost ideal? Zašto idealno zvuči da svi imamo jednake šanse i da smo ravnopravni? Barem svim normalnim ljudima to zvuči dobro.
Nije isto biti kći ili sin pekara, glumca, šofera, ljekara ili profesora. Nije isto biti zdrav ili sa određenim invaliditetom. Nije isto živjeti u Bosni i Somaliji. Nije isto biti jedinica ( jedinac) ili roditi se u mnogočlanoj porodici. Nije isto imati para i ne imati. Nije isto imati roditelje i biti bez njih. Nije puno toga isto sa puno toga… Nismo jednaki. Polazne tačke su nam različite koliko smo i sami različiti.
Dakle ako su nam tačke sa kojih krećemo koračati životnim putevima različite, različiti će nam biti i finiši. Mogu biti slični, čak i jako slični, ali uvijek posebni.
Ali kao idealno nam se uvijek nameće isto, kroz raznorazne medijske sadržaje, kroz odgoj, druženja, školovanje… Npr. uvijek je odličan najviši uspjeh u školi, a nezadovoljava najlošiji uspjeh u školi. Dobro, logično, ali nekome je sasvim dovoljno (pa i najbolje) da bude npr. dobar u školi i da bude sretan i zadovoljan radnik neke firme. Ne moramo svi upisati i završiti fakultet! Nema individualnog pristupa za napredovanje učenika. Pravila igre su kao jednaka za sve, kao imamo jedanke šanse za odličan uspjeh npr. Ne preporučuje nam se takmičiti sa sobom, a konstantne poruke da se takmičimo sa drugima. U svemu. Ja sam ljepša, najljepša (npr. #dušmani šic šic poruke- bljak), ja sam pametna, najpametnija, ja sam super organizovana biznismenka i tako stalno potenciranje tih nekih najboljih u svemu. Da se razumijemo, ja jesam za to da budemo dobri u poslovima koje radimo, pa čak i najbolji, ali mi je dosadilo propagiranje kako svi trebamo da smo najbolji u svemu i kako su svi drugi koji nisu najbolji u svemu nedostojni življenja i kako su za sažaljenje. I još plus nametanje osjećaja manje vrijednosti jer eto nisu najbolji u svemu.
Eh…
Poenta je konačno tu. Upoznajte sebe, zavolite se, otkrijte svoje mahane i potencijale. Radite ono što volite. Radite i teške stvari koje ne volite, ako želite da postignete cilj kojem je to trenutna stepenica. Poredite se samo sa sobom od juče. Okružite se zadovoljnim ljudima. Pjevajte, plešite, igrajte se. I ne dozvolite da vam ruše pravila igre na vašem teritoriju. Poštujte tuđi teritorij i igru. U skladu sa filmom Apocalypto, vi pozanjte svoju šumu najbolje, budite rahat lovac u njoj, nikada lovina i čuvajte vaš teritorij. Šta god da je vaša šuma… Moja šuma je moj dom, porodica. Učite i pružite si priliku svakog dana za sreću, slogu i napredak. U nejednakom društvu, sa nejednakim prilikama, ipak imamo šansu za život pun zadovoljstva, sloge i napretka (ovo „sloga i napredak“ je fraza moje rahmetli nene).
