Dok našu domovinu njezini građani mahom napuštaju, zapitaš se koliko je novac uistinu bitan. Trebamo li svoj život usmjeravati samo prema stjecanju materijalnog bogatstva ili vjerovati da postoje ipak neke važnije stvari. Poznajem čovjeka koji je godinama radio u Americi. Stekao je veliko bogatstvo. Vratio se u Bosnu osjećajući se kao kralj i očekujući da ga drugi tako tretiraju. Polako su se njegova očekivanja pretvarala u razočaranje. Gradeći djeci kuće koje mu nisu tražili, počeo ih je psihički iscrpljivati. Nije dobio zahvalnost kakva mu je trebala. Nije dobio klicanje i uzdizanje njegove dobrote, već samo izbjegavanje, svađe i ljutnju. Ono što je dobio bile su ulizice i lažni prijatelji koji bi ga iskoristili i odbacili do sljedeće prilike. Njegovi najbliži nisu htjeli znati za njegov novac. Znali su da bi prije ili kasnije završili na optuženičkoj klupi za nezahvalnost. Njihova osuda bila bi neprestano prigovaranje kako ne znaju cijeniti godine teškog rada i mukotrpnog odricanja.
Onda pogledam svoga muža i sebe. Oboje na minimalcu, jedva izvlačeći kraj s krajem. Bez mogućnosti da sebi priuštimo neko putovanje ili neku skupu stvar. Pogledam našu kćerkicu. Polovina njezine odjeće je već nošena od strane starije djece. Nema super skupe igračke koje pomažu djeci u kognitivnom razvoju. Ne uče je nove riječi i ne pjevaju joj pjesmice. Usprkos tome, savršeno napreduje. I radosna je. I svi navečer radosno zaspemo. Ne treba lagati, naiđu trenuci tjeskobe koje uzrokuje nedostatak novca. Ali onda se sjetim da je moja djevojčica rođena zdrava i da je trudnoća prošla savršeno dobro unatoč određenim abnormalnostima moje maternice. Sjetim se što je sve moglo biti, svih zastrašujućih informacija na internetu i doktorskih uputa. Ali nije! Zar to nije dovoljan razlog za biti zahvalna čim ujutro otvorim oči i ugledam svog anđela kraj sebe?
U mojoj blizini ima mnogo razdvojenih obitelji, u kojima su očevi otišli u inozemstvo, a majke i djeca ostali. Mnogi mladi bračni parovi su se razdvojili. Nisu još ni postali svjesni da su u braku, a već ih razdvojenost stavlja na kušnju. I bilo je tu teških slučajeva. Krediti do grla, iznenadni gubitak posla, nemogućnost pronalaska drugog. Što preostaje, spremiti kofer, pozdraviti se s najmilijima, isplakati more suza i sjesti u autobus. Muž i ja smo također razmišljali o odlasku. Ta opcija je uvijek otvorena. Nikad se ne zna. Danas ili sutra možemo ostati bez posla ili nas snaći neka druga neprilika. I baš u tome smjeru ide moje razmišljanje. Nikad se ne zna. Hoće li nas odlazak i materijalno blagostanje učiniti sretnima? Završava li onda priča sa: “Živjeli su sretno do kraja života?” Naravno da ne. Svi jako dobro znamo da je život splet nepredvidivih okolnosti. One nas znaju dovesti do ruba i učiniti da se osjećamo potpuno bespomoćno, ali i donijeti nam neizmjernu sreću.
Jedina sigurna investicija je ulaganje u sebe i svoj unutarnji mir, izgradnja osobe koja će u teškim trenucima znati preuzeti kormilo i hrabro zaveslati protiv oluje. Sreća je naučiti svojet dijete da je čudo koje svojim rukama i umom može napraviti izvanredne stvari. Tek tada možemo živjeti, u Bosni ili Njemačkoj svejedno, a da ne izgubimo zahvalnost za sve dobre stvari u živou, zdravlje, djecu, najbliže. A novac je potreban, naravno, ali ne toliko da postanemo njegovi robovi koje nezadovoljstvo gura u sve dublji jaz.
