Obraćam se vama, žilavim jugoslovenskim dokonim penzionerkama kojima sam toliko puta ustupila mjesto u gradskom prevozu. Vama koje nosite walkmax patike, lanene hlačice, svijetli šeširić i flašicu vode. Vama, pored čijeg sjedala, a koje je do maloprije bilo moje, stajah ja, s čepom vaše flašice nabijenog u moj jadni izgladnjeli želudac , jer, jelte, zašto biste učinili taj mali napor pa pomjerili tu flašicu, jer, jelte, ja sam čitav vijek mlađa i ja treba da ugađam vama. Smireno ću naglasiti da mi je neki napaljeni moron zalijepio dlan na dupe, jer, jelte, gužva je znate, tijesno je i nema gdje sa rukom, sirotan.
Obraćam se vama, pored čijeg sjedala, a koje je do maloprije bilo moje (a za koje, uzgred, nisam dobila ni jedno malo, šugavo „hvala “), stajah ja: izgužvana, neispavana, izgladnjela studentkinja, natovarena literaturom za tri usmena ispita koja spremah u paklenom julskom roku. Obraćam se vama, i pitam vas: Zar nije očigledno kome je potrebnije to jebeno smrdljivo, ulijepljeno sjedalo?
Srešćemo se, drage moje gospođe, i u krcatim supermarketima, čekajući u dugačkim redovima, da nam nadrkane kasirke naplate to malo jada u mojoj korpi (makarone, pamučne uloške bez krilca, obični bijeli hljeb – sve na akciji) i to puno hedonizma u vašim korpama – tri vrste krekera za vaše očešljano i ispeglano štene, osvježivač vazduha sa šest vrsta eteričnih biljaka sa Dalekog Istoka, barenu puretinu, crni integralni manastirski hljeb sa šest vrsta sjemenki i tri kese Persila na akciji (a kojeg bih, uzgred, uzela i ja, da niste proklete tako generacijski pa svaka od vas naprtila po čitavu paletu pa nama, običnim smrtnicima, nije ostalo ništa osim table „zalihe istekle“). Kažite mi, samo, drage moje gospođe, već kad sam vam ustupila mjesto i pustila vas ispred sebe, jer, jelte, stariji ste pa da ne čekate još dodatna dva-tri minuta, gdje vi to žurite tako? Mada, i ja sam smiješna, nije stvar u vremenu, nego u starim, iznemoglim kostima: skeletno-mišićnom sistemu koji juri prema poslednjoj kesi Persila na akciji kao da ima tri mlazna pogonska motora u toj staroj žilavoj guzici. Da, daleko je vama teže da stojite u redu u tim anatomskim patikama, nego meni u mojim izderanim, izlizanim kineskim „starkama.“ Nemojte da vam pokazujem žuljeve i modre nokte, nešto mi neprijatno da se izuvam u punom supermarketu. A i, ruku na srce, daleko je vaša korpa teža od moje, nema veze što ja imam na leđima ruksak sa tri Apsenova Repetitorijuma iz matematike. Sa tvrdim koricama, uzgred rečeno.
A i vi, pojedine drage majke, koje tako bezobrazno koristite to nesrećno pravilo „majke sa djecom imaju prednost,“ imam i za vas jedno pitanje: Šta vam je radilo dijete dok ste se tako precizno i pažljivo iscrtavale i šminkale? Da, sasvim je očekivano da vam dijete tako dreči i divlja gdje god da izađete sa njim. Rekao je jednom neko tako mudar, da je dijete neispisana tablica po rođenju.
Obraćam se i vama, tatinim sinovima. Vama koji se kurčite na autoputevima i uskim gradskim uličicama , u skupim, brzim, klimatizovanim automobilima, koja vozite ili ste svojevremeno vozili bez vozačke (jer jelte, nemate ličnu kartu, jer, jelte, još ste maloljetni) bez straha od zakona, jer, jelte, može vaš tata cijelu stanicu da kupi, a kamoli komandira i sve glavne sudije za prekršaje. Vama, kojima na čelu piše: „zapravo sam curica, ali me tatin novčanik upakovao u tzv. frajera.“ Obraćam se vama, i pitam vas: Znate li da će i vas, isto kao i mene, isti crvi jesti kad skončamo ispod ove iste seoske zemlje?
I pitaću vas, već kad ovako opušteno razgovaramo: Zar stvarno mislite da je jebozovno da me namijerno ispršćete vozeći brzo kroz lokvu po kišnom danu, a onda spustite prozor i ponudite mi jeftino izvinjenje i još jeftiniji broj telefona i tzv. kafu?
Obraćam se vama, tatinim ćerkicama, sa markiranim trepavicama koje me gledate tako pakosno, tako očigledno ismijavajući moje blijede izlizane farmerke (da, dobro vidiš – ova rupa na lijevoj nogavici, poviš koljena, nije ona industrijska, što je sad u trendu, nego se izlizalo, sestro, progledale, što bi moja baba rekla), suvu kosu opranu šamponom od koprive (ono litarsko pakovanje, znaš, onaj šnj proizvođač, rjeđi je od vode, ali odakle bi ti mogla znati da takvo nešto postoji; mada, kada bi se digla cijena kupovala bi ti to, zato što je skupo, nema veze što je kvalitet ravan sibirskoj temperaturi). Obraćam se vama, i pitam vas: Znate li da jedan vaš orman, bez torbica i cipela, može spasiti jedan dječiji život?
Obraćam se tebi, komšija manijače, koji voziš neasfaltiranim sokakom, kraj mog dvorišta u kojem se igra moj trogodišnji brat, brže od Felipea Masse i pitam te: Gdje ti je prošao život, zar se ne stidiš te svoje sijede glave?
Obraćam se opet tebi, komšija manijače, koji na ovih paklenih sto stepeni pališ smeće pod mojim prozorom, koje tinja evo dvadeset i treći dan zaredom i isparava svako predvečerje, taman kad sam htjela otvoriti širom prozore da rashladim našu neklimatizovanu kuću. Obraćam se tebi i pitam te opet: Gdje ti je prošao život, zar se ne stidiš te svoje sijede glave?
Obraćam se vama, nadrkanim medicinskim tehničarima koji radite na vađenju krvi (pa i na svim drugim odjelima, da se ne lažemo, pa i većini naših doktora, što da ne, svi ste vi ista sorta) koji dajete sebi za pravo da klasifikujete ljude i dijelite pacijente po staležima: prvi stalež – uticajni, bogati, poznati; drugi stalež – prvo koljeno, treći stalež – prve komšije i kumovi, četvrti stalež – drugo koljeno, ….. , osamnaesti stalež – nepoznati sugrađani ili ti stalež – isteklo radno vrijeme, dođite opet sutra. Obraćam se vama, i pitam vas: Jeste čuli možda nekad za etiku i Hipokratovu zakletvu?
Obraćam se vama, mojim kolegama profesorima, nastavnicima i učiteljima, koji ne šaljete djecu koja pišu „neznam“ i računaju -2*2=0 na popravni ispit, da „ne pravite sebi bezveze posla u avgustu,“ a i – kako biti dušman, kako imati srca pa neradnika i bezobraznika oboriti, naučiti ga malo šta su obaveza i odgovornost. Obraćam se vama i pitam vas: Čuste li vi nekad za pedagogiju? Mislite li vi imalo na one dobre đake i ne vidite li nepravdu prema njima? More, ne grdite nam profesiju, ima i drugih budžetskih pozicija.
Obraćam se vama, svim roditeljima koji ste isti kao i moji, koji ste punili uši svojoj djeci rečenicom: „Ćuti, dijete, ne zamjeri se.“ Obraćam se vama i pitam vas: Zašto pravite od svoje djece mumije, lutke našeg poganog balkanskog društva? Zapušavate nam usta, učeći nas da ćutimo i trpimo. Da trpimo da nas gaze, da nas ismijavaju, da nas iskorištavaju oni od kojih intelektualno i psihički više vrijedimo, koji su od nas samo finansijski jači? Zašto nas sputavate vi, koji bi trebalo da nam dajete krila? Zašto nam sputavate mladost, hrabrost? Pogotovo nama, koji nosimo u sebi temperament borca? Zašto nas učite da budemo kukavice, da budemo lijepo vaspitane pičkice? I to ovdje, na Balkanu, gdje se cijeni sve osim te iste pristojnosti i tog istog lijepog vaspitanja. Znate li da su te mumije, koje vi pravite od svoje djece, Bogom dane za sve te „lidere“ našeg društva koje proklinjete na svakom koraku? Jer, da bi bio vođa, i postavljao pravila, moraš imati igrače koji će da ih slijede. Šta će ti vojskovođa, ako nemaš vojsku?
Obraćam se vama, i izričem svoju presudu: Neka ih – neka svog tog nepošteno stečenog bogatstva, neka svih tih privatnika – goniča robova, neka nam sistema sa beskorisnim zdravstvom i ostalim karikama koje bi trebalo da nas čine državom, a od čega smo daleko; neka svih tih teških jutara koja dočekujete pitajući se zašto se niste rodili pod nekim drugim, srećnijim nebom, a ne na ovom teškom Balkanu. Neka nama toga svega – jer to je ono što ste stvorili upravo vi, učeći nas da ćutimo, da ćutimo i opet da ćutimo. Tišina je stvorila ovu sredinu koja guši i ovo „kakva su ovo vremena došla.“
I na kraju, obraćam se vama, dragi moji tata i mama i obavještavam vas:
Ja ću da se zamjerim. Ja neću nikome da ćutim. Neću ustati napirlitanoj bezobraznoj babi u gradskom prevozu, koja iskorištava tu nesrećnu stavku u bontonu – poštovati i olakšati starijem. Olakšaću onome kome je potrebno, a ne onome kome bonton nalaže. Neću je pustiti ni ispred sebe u redu ispred kase i oteću joj tu poslednju kesu Persila na akciji! Ti, glupačo, koja ne cijeniš taj dar s neba da se zoveš majkom, slušaj mene kad kažem tvom djetetu da začepi , a ti, komšija manijače, da znaš da ćemo se lijepo ispričati ti i ja. A to važi i za nadrkane medicinske tehničare koji su mi uzeli samo tri epruvete krvi, a uz nalaz krvne slike, ubacili i nalaz urina. Neka, neka se nađe, za svaki slučaj, što da dolazim opet za dva dana i patim se da piškim u čašicu. Svejedno oni štancaju te nalaze po inerciji.
Ako vam šta znači, dragi moji tata i mama, obećavam vam, evo javno, da ću biti pristojna i smirena i neću ni sa kim ni da se svađam ni da se potučem, iako smatram da je batina u nekim situacijama iz raja izašla. Hvala Bogu, dovoljno sam rječita pa umijem u malo slova reći puno.
I nemojte zato više biti naporni, uzalud vam trud – neću da poštujem opšta pravila, najčešće nepisana. Ne čeznem za tim da budem fina i pristojna, a poslušna ni najmanje! Šta fali, neko mora biti i crna ovca na ovom našem Balkanu…. A uostalom, ko zna, možda to i nije tako loša varijanta…
