(svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je sasvim slučajna)
Veliki je četvrtak. Njih stoosamdeset stoji na benzinskoj pumpi. Čekaju autobuse za Njemačku. Još toliko njih, a možda i više, ispraća ih. Slučajni prolaznici zastaju, zagledaju i s nevjericom odmahuju glavom, jer ovo je već treća tura radnika ovoga proljeća za Njemačku. Reklo bi se da je u njima mladost sela, mada ima i onih koji su duboko zagazili u šezdesete. Djeca ispraćaju roditelje, sestra brata i brat sestru, prijatelji prijatelje, susjedi susjede. Sve je u iščekivanju i u brizi. Da li će se zaraditi, hoće li ih vrijeme poslužiti, hoće li biti doma sve u redu. Uskrs je za tri dana, a kraj školske godine za par mjeseci.
- Mama, hoće li mi sad zec donijeti nešto kada tebe nema? – obraća se djevojčica majci.
- Hoće, dušo, hoće. Pisali smo zecu, je li tako? – miluje je mati.
Ivan posmatra ljude oko sebe. Svi se međusobno poznaju. Rođeni su tu, išli u istu školu, sretali se u crkvi, na ulici, na igralištima. Sretali se na zavodu za zapošljavanje, svadbama i sahranama. Djeca im se rađala, sretali se kod lekara i u zabavištu. Sve se nadao da će ga zaobići ova, kako je često govorio, gorka čaša. Osjeti tupu bol u prsima. Maši se u lijevi džep po nitroglicerin. Stavi ga pod jezik. Za par minuta bol uminu.
- Evo autobusa!- viknu netko.
Nastane komješanje, poljupci i suze. Šalju se posljednje poruke.
- Uči, sine, uči!- viknu otac sa autobuskoga prozora.
- Bako, nemoj zaboraviti gdje sam ti ostavila šunku za Uskrs.- dovikuje kćer sedamdesetogodišnjoj materi kojoj ostavlja obitelj na brizi.
- Podigni pare iz banke, ljubavi, da djeca imaju za maturu.- obraća se supruga suprugu.
- „Stara“, čekaj me!- upućuje posljednji pozdrav mladi ljubavnik svojoj dragoj.
Autobus sirenom obznanjuje pokret. Zagrljaj sa neutješnom majkom i ocem. Putnici stoje na prozorima, odmahuju svojima milima i slučajnim prolaznicima. Sa težinom u grudima, a opet nadom u bolje, izlaze iz sela. Put vodi cestom kroz plodna polja. Rijetki ljudi su na svojim privatnim njivama, uglavnom oni koji su već u poodmakloj dobi, jer mladost je vani. Vrijeme je sjetve kukuruza. Prolaze pored nekada poljoprivrednog dobra. Prije Drugoga svjetskoga rata tu je bio dvorac okružen njivama sa kojih je četvrtina sela živjela.Nakon Drugoga svj.rata dobro je nastavilo uhodanu praksu. Gajilo se tu sve moguće.Goveda, svinji, žita, kukuruzi, repa, suncokret i sve što postoji od povrća. S proljeća u cik zore kolone radnika su kretale ka njivama. Svatko, tko je htio raditi, mogao je. Sjeća se Ivan da je kao srednjoškolac sa svojim drugovima, za vrijeme raspusta, radio ovdje. Radili su cijelo ljeto, a isplata plaće jednom tjedno. Sa zarađenim su na početku školske godine kupovali knjige i odjeću za školu. Sada je zgrada negdašnjega sjajnoga dvorca napuštena i ruševna. Svi je zaobilaze u širokom luku. Skaline kojima su hodili po plaću, oronule, samo se ponekada po koja nevjesta, ljubitelj starine, zaželi fotografirati na njima.
Nižu se obrađene njive. Sve ih poznaje. Eno, tamo je na kraju njive „zečji hlad“, a stotinjak metara bagremik u čijemu su hladu često ručavali. Sa lijeve strane šumarak jablana. O tome šumarku su mnogo pričali susjedi i poznanici sa ponosom, jer su ga kao osnovnoškolci sadili. Zadrhti mu brada.
Četrdesetpet mu je. Supruga je već sedam godina na povremenom radu u Njemačkoj. On je sam sa djecom. Do prije dva mjeseca je bio zaposlen baš na ovom dobru. Onda su dolazili neki i odlazili i opet neki drugi dolazili i odlazili, i opet neki treći dolazili i rekoše im da je njihovo preduzeće prodato Arapima. Svi uposleni su dobili pismeni otkaz bez prava žalbe. Posmatra iz autobusa obrađene njive, a kad su ih obradili? Ne može se po danu vidjeti ni traktora, niti sijačice.Najčudnije je što se ni Arapi ne vide. Zajaukao bi od nepravde. Prije rata, tu su mu radili i roditelji. Svi su dobijali topli obrok, trinaestu plaću, ka-kartu i zaradili pošteno svoje mirovine.Usjevi su cvjetali. Izvozilo se u druge republike bivše države, pa i u Mađarsku, Njemačku i Austriju. A, sada pola sela u pečalbi.
Obrisa nešto mokro što je krenulo ispod oka ka obrazu. Stariji sin za par mjeseci završava srednju školu i on će za njim. Prije ovoga ponadao se Ivan dobrom životu. Kata je donosila mnogo novaca iz Njemačke. Renovirali su kuću, kupili auto i sve kućanske aparate za pristojan život. Nadali su se da će se supruga vratiti u selo, on će raditi, a ona možda bude na ispomoći nekim starcima. Ali, „zlo ne spava“. Teškom mukom čini ovo. Mora. Još treba puno rada do mirovine, a i djecu treba izvesti na put. Izvadi papirni ubrus i ušmrknu. Grudi kao otečene. Razmišlja. Stotine ljudi napuštaju lijepo selo i plodnu zemlju. Netko ih uvjerava da ih ista ne može prehraniti. Zna da nije tako, a ništa učiniti ne može. Zažmuri da ne vidi posljednje njive u nizu na kojima je zorom zorio i večerom večerio.
Supruga je našla posao i njemu i sinu. Kćer će povesti čim završi osmi razred. Neka uči jezik, neka završi školu i u uređenoj zemlji neka nastavi život. Lijepa je to zemlja. Vidio je kad je posjetio suprugu jednom prilikom.
- Lijepa je, ali nije moja! -ote mu se uzvik onako iznebuha.
- Nemoj, dušo, prvi puta je najteže. Poslije se čovjek navikne.- reče mu suputnica.
#
Sretoh ih sljedećega Božića na izlasku iz crkve sa Polnoćke. Drhtavom rukom me pozdravio i zagrlio.
- Pa, kako je, Ivane u Njemačkoj?- upitam znajući ga kao velikoga rodoljuba i zaljubljenika u svoje selo, dom i svoj narod.
- Sve je dobro. Plaća odlična, stan isto tako, pravedan odnos nadređenih prema podređenima. Ako doživim, imaću dobru mirovinu. Sve je lijepo, mada cvijeće ne miriše kao u našemu selu, a pilići nisu ukusni kao naši. Cvijeće bez mirisa, meso bez ukusa. Sve vaše priče o selu pročitam na vašemu sajtu, pa kao da sam doma. Ali, pečalba je to. Često se oko ovlaži dok čitamo, a duša peče i peče danima.
