Novinarka Laurie Penny, autorka je knjige “Bitch Doctrine: Essays for Dissenting Adults” i dugo je istraživala ženski bijes i razloge zbog kojeg ga skrivamo, bojimo ga se i kako ga možemo iskoristiti da promijenimo ovaj svijet.
Kad priča o svojim knjigama Laurie često dobija pitanja o bijesu. Mlade žene je pitaju kako se tako lako snalazi sa izražavanjem ljutnje i priznaju da se brinu muških reakcija ako i one urade to isto.
“Ta pitanja su često skriveni zahtjevi za dozvolu. Ženski bijes je tabu tema i za to postoji dobar razlog – ako ikada direktno progovorimo o tome i u broju toliko velikom da se ne može zanemariti, mogli bismo i promijeniti neke stvari”, objašnjava Laurie i dodaje da joj žene priznaju da žele biti otvorenije, ali se boje da će ih ljudi smatrati ljutim osobama. No, Laurie im svaki put objasni da postoje mnogo gore stvari.
“Ako se zauzmete same za sebe, ako iskoristite svoje pravo na samopoštovanje i fizičku autonomiju, ako podignete glas iznad šapata, ako izađete iz kuće bez smiješka na licu neki ljudi će vas sigurno nazvati kreštalicom, zakeralom, gunđalom, ogorčenom i gadurom. I to je sasvim u redu. Znate kako kaže Tina Fey – gadure odrade posao”, otvoreno priča Laurie.
Nikad nećete saznati ko su ljute žene oko vas dok ih ne pitate kako su. Možda su to baš one koje su najljubaznije i najvelikodušnije. Možda baš one u sebi ključaju od bijesa koji nikad nisu naučile da izraze, pa čak ni da same sebi priznaju da se on nakuplja u njima. Iznenadile bi se kada bi saznale koliko je to uobičajen osjećaj.
“Njih su učili da je pokazivanje bijesa sramota, ruganje ili izbjegavanje i one ga pokušavaju ugušiti u tišini zato što se dobre djevojke ne ljute. Dobre djevojke se ne zauzimaju same za sebe, niti slobodno govore. Tako se dame ne ponašaju, to je nepristojno i što je najgore – ugrožava muškarce. Pomislite samo koliko puta su vas omalovažavali ako ste se žalile na bolne menstruacije, koliko puta su za vaša mišljenja krivili glupe hormone. I znajte da to nikad nisu šale već strategije kontrole”, objašnjava Laurie.
Najveća posljedica je u tome što se i žene danas boje svog bijesa. Laurie smatra da, ako žena uspije sakriti tu neprikladnu emociju nju nazivaju snažnom, a prava istina je da biti snažna žena često znači da ste žena koja se ne žali. Ženama je uglavnom dozvoljeno da pričaju o strahu i uznemirenosti jer se društvo može nositi sa djevojkama koje su “slomljene”, ali problem su im one koje kipte od bijesa i smatraju da njih treba kontrolisati.
“Kad sam kao tinejdžerka prolazila kroz teško razdoblje svog života nisam znala šta da radim sa svojim bijesom i svoju frustraciju sam usmjerila prema sebi, samopovređivala sam se i izgladnjivala samu sebe. U dugačkim i bolnim godinama oporavka shvatila sam da postoje bolji načini da se nosim sa bijesom i da se ne trebam bojati. Dio mene je uvijek bio u strahu da ću, ako prestanem povređivati samu sebe, početi da povređujem druge ljude – ali bijes ne mora izazvati nasilje”, otvoreno priča Laurie.
Poricanje bijesa neće dovesti do njegovog nestanka. On će rasti u mraku, daleko od dnevnog svijetla i izrašće u nešto izopačeno, nezdravo i proždiraće vas iznutra. No, važno je napomenuti da bijes ili ljutnja nisu isto što i mržnja. Bijes je osjećaj, a mržnja je akcija. Bijes je kada se ljudsko srce pobuni protiv nepravde, stvarne ili zamišljene, a obično za to postoji veoma dobar razlog.
U redu je da budete ljute. U redu je da osjećate bilo šta – kao društvo, svi mi još uvijek ne uspijevamo da napravimo razliku između emocija i akcija. Naša djela su ta koja jasno određuju razliku između ispravnog i pogrešnog, a ne naše emocije. Nije važno koliko ste ljuti, već šta ćete ćete uraditi po tom pitanju. Ukoliko kontrolišete svoj bijes i iskoristite ga za dobre stvari znajte da je to mnogo bolje nego da ga ućutkakte i pustite da vas proždire iznutra. Da, bijes može biti koristan, može vas natjerati da idete naprijed i da radite u trenutku kada želite da odustanete. Može vam dati hrabrost kada vam je potrebna. Može vam skrenuti pažnju na ono što trebate promijeniti, kako u svom životu, tako i u zajednici.
“Previše brinemo o tome kako će muškarci reagovati na naš bijes. Veoma često čujem da su bijesne žene neprivlačne. I tu je kraj diskusije jer žene i djevojke bi trebale biti privlačne. Ako pokažemo da smo ljute momci neće htjeti izaći s nama, pogotovo ako smo ljute na njih. Niko nas neće voljeti ako pokažemo zube. Ja vam ovdje kažem da da to nije istina. To što sam bila iskrena u vezi svog bijesa učinilo je da budem sigurnija u samu sebe i danas imam mnogo prijatelja i dragih ljudi koji od mene ne očekuju da se povučem. Imala sam plan da pomognem u izgradnji svijeta gdje žene ne moraju da se nose sa toliko boli samo zato što su žene. Što se mene tiče, momci koji žele biti sa djevojkom koja je hladna mogu da izlaze u mrtvačnicu”, odlučno kaže Laurie.
Danas je Laurie odrasla i ostala je ljuta, ali je odrastao i njen bijes. Kondenzovao se u nešto snažno i suptilno, nešto što ona može da kontroliše. Mnogo joj pomaže i kada piše o svom bijesu. Shvata da su mnoge žene danas ljute i razumije ih. Kako sama kaže, dovoljno je loše to što se žene i dan danas napadaju i potkopavaju, i kao pojedinci i kao grupe. Logično je da su ljute kada im se oduzme osnovno pravo na zdravstvenu zaštitu, kada ih se okrivljuje za nasilje koje se njima desilo, kada su izložene sramoti zbog svoje seksualnosti, kada se svakog dana moraju nositi sa rasizmom, homofobijom i predrasudama o klasi. Isto tako, dovoljno je teško što se žene i dalje moraju boriti za to da budu potpuna i ravnopravna ljudska bića bez toga da ih ućutkuju i govore im da se trebaju sramiti ukoliko ih cijela situacija ljuti, zar ne?
Izvor: Teen Vogue