Kažu da iz teških dana proiziđu najljepše priče, u buri emocija čovjeku padaju najjače riječi i tada nastaju najbolja djela.
Znate … ne volim se sjećati svog ranog djetinjstva. Ne želim da na početku ove priče spominjem tu meni gorku riječ”rat”. Međutim, moja priča ima slatkoću u svemu što se u njemu dešavalo, i to je obilježilo moj dio života. Ja sam najstarije dijete u svojoj porodici od ukupno nas četvoro. Sjećam se mnogo više onih stvari do svoje sedme godine života nego onog što se dešavalo poslije.
Otac je bio građevinski radnik, često smo putovali s njim.Obišla sam Tivat, Beograd, Niš, Herceg Novi….ma to su najljepša sjećanja i sad se sa smješkom rado prisjećam. Sjećam se lijepih plaža, mora slanog koje mi je nagrizalo moje lakirane cipelice. Otac bi me stalno spuštao na površinu mora kako bih ga dotakla jer sam se plašila, a more bi uvijek ostavljalo trag na mojim tek kupljenim cipelicama. Sve je bilo lijepo dok je otac radio, ja i majka smo razgledale mjesta u kojima smo dolazile. Tada je majka bila u drugom stanju, čekala moju prvu sestru. Majci je godilo more i klima, ali ja sam se najvise divila moru i plavom brodu u pristaništu gdje smo stanovali.
I desi se rat. Tri slova….malo reklo bi se za puno onog sto se dešavalo. Ipak pisat ću o nečemu što me i dan danas vrati i s osmijehom uživam kad počnu navirati sjećanja. Zamislite danas da vam dijete dođe i kaže:”Mama ja sam gladan!” a vi mu sa jdnom rečenicom ubijete tu osnovnu potrebu za život i prozborite sa gorčinom u grlu i kažete:”Sine… nema se sta za pojesti.” Boli i sama pomisao, naravno u današnje vrijeme nezamislivo. E pa tada je bilo, nažalost. Majka je meni i mojoj mlađoj sestri čitala priče da prije zaspimo i da ne pitamo šta se ima za pojesti. Nikada ljepše priče nisam ni slušala a ni zapamtila. Ja sam bila starija i svjesnija tako da nisam ni tražila, vidjela sam šta ima i kad nema.
Ojačalo me to….eh sad znam životna lekcija. Sve ima svoju vrijednost tako i ova moja priča-priča o tri kocke čokolade. Volim čokoladu ali ne toliko da bih je jela po čitav dan i u znatnim količinama. To malo slatko zadovoljstvo se i krije u tim kockicama, nisu one nadžabe onako isječene. Čokolda u mom životu ima značajno mjesto i tako će uvjek biti. U ratu smo mogli samo sanajati o čokoladi, čokolada je bila tako daleko u našim maštama. Bili smo željni svega potajice smo to krili jer netko je imao štošta ali mi nismo. Preživjelo se nekako ali pojesti čokoladu prvi put poslije mnogo godina bio je doživljaj. A evo kako: Majka je bila u drugom stanju, opet….Nosila je moju drugu sestru treće dijete po redu. Zamislite 1994. biti trudna.
Mnoge žene ne bi mogle ni zamisliti, ali vjerujte tada su se djeca najviše rađala. Hrabra je to žena, moja majka za mene gordo stablo ispod kojeg se savijamo kad nas peku najveće žestine. Ne da se ona. Tako je uvijek bilo i dan danas. 
Kada se otišla poroditi bilo mi je drago a bila sam i pomalo zbunjena jer bio je rat i nije se imalo. To je bila glavna rečenica tada “Nema se”. Otišla je ona roditi bebu, čekali smo nekoliko sati i onda smo primili vijest rodila se djevojčica, još jedna. Hvala Bogu, živa i zdrava, u tom periodu kad se ništa nije imalo jesti bila je teška 3kg i 500 gr. Čim se rodila prošli su i putevi kao da su se svi oblaci razišli nakon njenog rođenja. Eto i hrane eto i čokolade. Ali ne, čokoladu je poslije toliko vremena majka kupila po povratku iz porodilišta. Donijela majka dvije čokolade, sjećam se omota vrlo dobro, jedan žut jedan bijel. Okupila su se djeca iz komšiluka da vide bebu a majka svima dade po prutić čokolade.
Ni slutiti ne možete koja je to bila radost, uzeli smo malo ali za nas je to bilo veliko. Nikada neću zaboraviti taj okus i radost. Sjećam se da je sin komšinice rekao:”Mama otiđi se i ti poroditi i donesi mi ČOKOLADU“. Ni dan danas nisam od majke dobila odgovor kako ih je kupila jer smo drva prodavali kako bi se preživjelo. Cigare su se prodavale na komad a tek čokolada….I sad kada pijem kafu volim da imam kocku čokolade, to je malo ali meni veliko zadovoljstvo. Moj život tada stao je u te tri kocke čokolade, one su bile i ostale moj začin života.
Kada vidim koliko danas djeca bacaju čokoladu i ostale slatkiše dođe mi da plačem. Djeca izmišljaju neću ovu hoću onu. Nije ta dobra, nije joj omot lijep. Nastojim svoju djecu učiti da znaju cijeniti sve što imaju i pričam im svoje doživljaje. Nikada neću znati je li rođenje moje sestre promijenilo tok događaja ili okolnosti, znam samo da je moj život tada stao u te tri kocke nama danas najdraže slastice na svijetu.
