Voljeni Volodja,
Govorim, ne očekujući ništa.
I kao pjesma naizust, naposljetku bješe vid, dublje u golubnoj vodi, kao da su tvoje oči baš ono najsjajnije na vaskolikome svijetu, krvavi dijamanti u slijepoj i suvoj noći, bez usputi vjetra, pustinjskoj. Voljeti. Biti mrak u istini, kao što svraka po boji zove nalazi pravac, kao što se razbludni ne boje svoje čulnosti, kao što nijedan od osuđenih ne zna svoje ime dok ga drugi ne izgovori, kao što je riječ ustoličeni bog, a ćutanje njegovo svrgnuće, i u njemu ti, tako stran, i gorak, u bezglasju velik, bezimen.
Osim slutnje, sramežljive i blijede, ničega i nema. Ali, zar tvrdimo da nečega ima zato što kažemo: vidim? Zar stvari iščezavaju ako su van domašaja naših ruku? Zar potanjam tako nisko da me nećeš ni pogledati, usnulu i nejasnu, u misli, u susretu i raskravljenoj, sparušenoj, nadi… Samo krik, i nježnost tvoja, dovoljna da postoji, zacrtana kao put, kao ljubav koja ne utiče ni na šta, odabrana, u čekanju, u stradanju, naga i neproživljena, sasvim.
Prekratko.
***
Samo neparnim danima, sujevjerje.
Čemu? Uskoro će ponoć.
Prelazeći kažiprstom po nježnim oblinama pisaćega stola, ne mareći za haos postojanja, za ritmično poskakivanje vremena u endimionskome sedlu, zaboravljaš me. Vatrom i njenim ugljevljem. Rastojanjem između dvije tačke na karti svijeta (a one ne moraju biti udaljene da bi jedna drugoj bile nepoznate), očajem, glavoboljom, volim te.
Śetio si se crnih, raspetih noći, patnički dugih, ponekad, u svjetlosti utrnulih, kratkih, i oborio svoje tamne, rezervisane, oči. Duša, u umjetnosti tvojoj živa, u tijelu tvome bliska, kao tečnost koja zauzima oblik posude. Ona ne gleda, i dalje uporna da je spoznam, u dahu, ko brazdu napukloga srca tvog…
Život sam, ako ga ničim i ne zaslužujem; slobodna, ako se i gnušam besmislenoga traženja aritmetičke sredine u onome u čemu je nipošto ne može biti; u pisanju dovitljiva kao vidra, a u životu nedotupavna kao mlada guska, sa knedlom u grlu, gratis. Oprosti mi. Ne razmišljam, samo ośećam, u sivim stvarima svetost, i zakonitost, zbog koje se odjeća prilagođava čovjeku, a ne obrnuto.
Pred vratima neko zvecka, ključevima.
Trebalo je da otputujem.
U Kinu.
***
Napisala sam datum, ali ti predośećaš da je sve ovo bilo smišljeno dan ranije.
Volim ljubav koju izmišljaš, činjenicu da si nečista sila koja će sa mnom umrijeti.
Napiši me, makar mi dao i neko drugo ime!
U kotrljanju, mene zanima samo onaj kamenčić koji mi je ranio srce, zato volim i kada se time rasipam, tebe.
***
Svaki otrov nalazi put do onoga ko će ga popiti, kao prije hiljadu godina, kao danas, bez razlike. Od sviju stvari koje se ne smiju pomenuti, uvijek, poput na tvojim usnama cijelo moje ime, prizvuk onoga što sam, stoji, bezmalo sâm.
Mora da sam navukla na sebe neko prokletstvo.
Jedna riječ polušapatom, sluhobolna, kao trista u lavovskoj rici. U danu, bez imalo mjere – strastvenije pitanje života; ili na njega odgovor, bijesan, kao noć na tvome tijelu, i razum sa smislom u duši, sa kožom na leđima mojim. U pesnici, ljubavi, skoku: lutanja, krvi, i žeđi! I Pive, sa Tarom, u Drinu, sa metkom u drvenoj nozi. Negra daleko, daleko… Sablazan koja to nije.
Glas me tvoj zatekao, nespremnu.
Gledaj to sa vedrije strane. Jednoga dana ćemo se mrźeti.
***
Ośećam već da u pisanju nemam bogzna kakvoga izlaza. Ali to sad činim sa takvom prilježnošću da bih bila sklona povjerovati u izvjesnost koju mi ono donosi.
Zaljubljena, u minut tačno, deset je. Krenuti u kratak krojački pohod, diskretno, isparati svaki njegov komad odjeće, ośetiti svaki nekontrolisani pokret, bez želje da ga ičemu pripišem, onesposobiti ga da krene, da se sa svijetom pomiješa; neko mokri gore i ja to čujem, vjetrobransko staklo, kupiću, hljeb je poskupio, umire kažeš, uzmi to za petlju, za petlju… Ne idi, Vladimire, ne idi.
Kao da sam te već poljubila, grub. Vjekovima rabljena, odumire moja riječ, kao gangrenom zahvaćena, u śeni tvoje ravnodušnosti. I siječem kosu, mada ne vidim kako to može pomoći, oplemenjena sa tvojih pet prstiju koji nikada… Kao gubljenje nevinosti, u mikrokosmosu mojih vlasi, samo predznaci krvi za koju kadra nijesam, i viđela nijesam, i nikada… Kada za tebe kažem On, u tome uprošćenom izrazu ima muške topline, ti si On, On, muškarac, kultivisana snaga crnogorskoga ćutanja, sa usnama koje se jedna o drugu taru i unutra uvlače, kao prsti pred javni nastup, nikada… To je svega jedna od četiri riječi koje prste nemaju: nikada; a boli, kao da se daju napipati.
Sljedeći put, sve će biti jasno.
***
Ne pišeš mi. Zavodiš tu glupu, neośetljivu tišinu kao neku ženu.
Dabogda te posred aule udarila kap! Dabogda umro oduzet u zagrljaju one koju više ne podnosiš… Dabogda se zabrinuo za sebe, najzad i nepovratno, kunem te.
Tvoja je uvijek teška i posljednja, najmanje vjerovatna od sviju mogućih, nezasitna kao čekić nad glavom eksera, meka i nejasna, kao zvuk. Taj sumnjivi alarm u noći, zaljubljenost u tebe koji nijesi, mene koja jesam, ubija. I, zamisli, knjige padaju, sa polica, kao metalni petparci, jedna za drugom. Prigušena riječ, ili više njih, u oskudnoj svjetlosti, u ničemu, ‘…i ne slutite koliko Vas…’, uzalud, nikako.
Na kraju, topli pogled, u tebi zaglavljen kao puščano zrno, kako prkosi bezmilosnim provokatorskim izlivima, mrzeći tvoju opśednutost glagolom ‘morati’, goneći te po beskonačnim aporijama razuma, i ne stižući te, nikad.
Ne volim te.
Ili volim, ali bespomoćno.
Tijana Rakočević
