Teta Zorka je jedna od onih komšinica koju su makar jednom u razgovoru spomenuli gotovo svi vaši poznanici. To je najčešće žena srednjih godina koja je, vjerovatno, nekad i bila zaposlena, ali je se malo ko sjeća iz tog perioda njenog života. Uglavnom je pamtite kao dobro obaviještenu i stalno prisutnu domaćicu koja zna kako je vjenčani kum sina onog političara iz šestice oženio onu Perinu malu čija je mama išla u osnovnu školu sa sestrom onog vodoinstalatera iz podruma susjedne zgrade još dok su stanovali na Bulevaru. I koja vam uporno pokušava objasniti kako je taj Miladinov sin slomio nos, iako joj zaista nije jasno kako se vi toga nikako ne možete sjetiti. U takvim situacijama joj, zarad dobrih komšijskih odnosa i mira u kući, a usljed lijepog vaspitanja i poštovanja prema starijima, ne smijete priznati ni da niste upratili je li Miladin političar ili vodoinstalater, ili, pak, neko sasvim treći.
Teta Zorku bi svi, koji su ikad imali komšije, opisali kao vrlo glasnu ženu kojoj nikad nije promaklo u koliko sati ste noćas došli iz grada, zbog čega će joj mnogi krajnje neopravdano pripisati i nesrazmjeran višak kilograma. Mnogi će vam, sa prizvukom ismijavanja, reći i kako je neumorna u prepričavanju događaja iz tuđih života i da je strastveni obožavalac svih mogućih serija koje se emituju na kanalima kablovske televizije. Većina će vam ljutito priznati kako ih nervira njeno regulisanje saobraćaja ispred zgrade ili opominjanje nemirnih klinaca koji divljaju stubištem za vrijeme dnevnog reda ne pitajući se zašto ona ne odmara kad i ostali stanari. Nemojte se iznenaditi ni ako čujete da je, možda, baš ona žena predsjednika kućnog savjeta, zadužena za prikupljanje novca za vodu ili, čak, održava čistoću u haustoru. Međutim, malo ko će vam reći i da je teta Zorka jedna vrlo zanimljiva žena sa bogatim životnim iskustvom. Niko neće priznati ni koliko je zabavna i duhovita u svojoj rasijanosti i kako umije da se šali na sopstveni račun. Pa ipak, i oni koji nisu pretjerano bliski sa njom, sigurno su čuli za neku od njenih mnogobrojnih dogodovština kao što je ona kada je istresajući mrve sa stolnjaka nakon večere, istresla i muževljev novi skupocjeni ručni sat, a potom ga išla tražiti po mraku te hladne snježne noći. Sasvim sigurno se godinama prepričava i kada je posudila od komšije tada vrlo rijetki i kvalitetni sportski bicikl da bi otišla do mesnice, a vratila mu nečiji tuđi, sasvim drugačiji, koji je zatekla ispred. Nezaboravan je i događaj kada je sinovljeve hlače odnijela krojačici i umjesto da budu sašivene na rasparanom dijelu, tražila da budu skraćene za čitava tri centimetra. Meni možda najdraži je, onaj, kada je, ne kupivši ništa u supermarketu, izišla sa praznom korpom na ruci zapričana sa poznanicom o ko zna čemu. Svakako najsmješniji, mada tužniji od prethodnih, je kada je u žurbi iščekujući goste na ručku, supu, u želji da je procijedi, prosula u sudoper.
Ako me je nekad i iritirala teta Zorkina nametljiva ljubaznost, oprostila sam joj sve onog dana kada mi je zakucala na vrata, nosivši u ruci tanjir prepun vrućih kiflica sa sirom. „Znam da si tek došla iz škole i mora da si gladna“, rekla je oprezno. Nisam skidala pogled sa svijetloplave salvete na kojoj su se ocrtavali brežuljci ukusnog tijesta. Nosnice mi je omamio isti onaj miris koji se nekada širio iz Esine pekare u koju smo redovno svraćali nedjeljom uveče po povratku sa sela da kupimo najveće kifle na svijetu. Brat i ja smo se redovno takmičili ko će ih, onako tople i mekane, pojesti više još u kolima, ne dočekavši da stignemo kući i namažemo ih sa eurokremom, on sa čokoladnom, ja sa mliječnom polovinom.
I danas, sa svojih trideset i kusur, iznova se obradujem teta Zorkinim kiflicama. Samo što ovog puta ne zatvaram vrata očima gutajući kiflice, pri tom ne primjećujući novu frizuru i iskren osmijeh na tom, toliko poznatom, dragom mi licu. Sada ih nas dvije jedemo zajedno dok mi ozareno besjedi o mojoj ogromnoj školskoj torbi, bijelim košuljama sa velikim uštirkanim kragnama, suknjicama i štramplama svih boja po kojima sam, prema njenim riječima, bila poznata u cijelom naselju. Volim i kad mi pripovijeda o danu kada sam zaboravila ključeve od stana, pa je pristojno i stidljivo zamolila da ostavim tešku torbu kod nje, sjurivši niz stepenice da se igram dok mi se roditelji ne vrate s posla. Isto tako volim i kad mi, sa neobuzdanim entuzijazmom, priča kako je ponosna na svoju djecu i srećna što su takva kakva jesu. A izrasla su u najdivnije ljude koje poznajem. Svakim danom me sve više opčinjava svojim životnim žarom i nema sumnje da će mi dan započeti vedro kada me ujutru po odlasku na posao isprate njene široke grudi uvijek spremne da nježno priviju na sebe svako nesigurno stvorenje poput mene.
Sigurno i vi imate svoju teta Zorku. Ma koliko vam povremeno bila naporna i dosadna dok glasno oponaša stanare sinoćne epizode Farme dok pogledom ispraća vaše nove cipele, predlažem da ju srdačno pozdravite i istinski priupitate za zdravlje. A ako kojim slučajem voli margarete ili tulipane, kao moja teta Zorka, ne budite lijeni iznenaditi ju jednim skromnim buketom, što ću ja učiniti već danas. Jer, ona to zaslužuje. Baš kao i ovu priču.
