Bila je gola te prehladne januarske noći. Ušla je u moju bolničku sobu u tankom, plišanom, crvenom bade mantilu. Gladna. Bosa.
U tim gumenim papučama poslali su je sanitetom iz Dervente u Banjaluku. Nešto je hitno moralo da se čini. U Derventi nisu imali odgovor za problematičan kraj njene trudnoće, a ni adekvatne uslove u slučaju da nešto krene po zlu.
Kaže mi: „Beba je još živa. Šta će biti? Niko mi ništa ne govori. Molila sam ih da me pošalju ovdje. Muž je dao i kovertu. Stavili su me kola i dovezli. Nemam ni torbu“.
„Hoćeš li još jednu deku, hladno ti je“, pitala sam.
U tim gumenim papučama poslali su je sanitetom iz Dervente u Banjaluku. Nešto je hitno moralo da se čini. U Derventi nisu imali odgovor za problematičan kraj njene trudnoće, a ni adekvatne uslove u slučaju da nešto krene po zlu.
„Ne, dobro mi je. Kod nas ne smiješ imati pidžamu, samo mantil. Takvu su me poslali ovdje. Sramota me. Nemam ništa. Valjda će moji uskoro stići. Muž i svekrva su krenuli za mnom, ali vidiš kako pada snijeg. Banjaluka je hotel, šta je naše porodilište. Plašila sam se najcrnjeg. Sad sam sigurnija.“
Čekala sam da moje čudo mrdne, briga me doslovno gušila. Nisam bila spremna za slušanje još jedne teške trudničke, bolničke priče. Tih dana dovoljno sam ih se naslušala. Okrenule smo se svaka na svoju stranu, svaka sa svojim mislima… Samo da sve bude u redu.
Noć je bila preduga. Čulo se njeno teško disanje. Čekala je muža ogrnuta nekim starim ćebetom. Niko od derventskih ljekara nije pozvao da provjeri kako im je pacijent kojeg su tako hitno prevezli u Banjaluku, čula sam sestre koje komentarišu. Nisu poslali ni kompletnu dokumentaciju. Ovdašnji ljekari su se čudili.
Disanje joj je bilo sve teže…
***
Dvije godine nakon te noći priča dobija nastavak. Dragan Bogdanić (Njegovo ime nije bitno jer se ne sjećam ni onih prije koji su za porodilišta nešto učinili. Ako griješim, javno se izvinjavam), ministar zdravlja i socijalne zaštite RS, najavio je zatvaranje porodilišta u Derventi i Prnjavoru jer ginekolozi tamo obavljaju porođaje, a nemaju operacione sale. Kojom magijom su to dosad radili, niko nije objasnio. Onda se brže-bolje ispravio i rekao da im je ipak ostavio rok do juna da se osavremene i izgrade operacionu salu. Sami? Pa kako to? Uprava odluči, doktori se preruše u zidare i molere i to je to? A gdje je tu država? Da malo odriješi kesu za porodilišta. Svašta!
Formirana je, kaže, i komisija koja „sprovodi nadzor u svim porodilištima, s obzirom da je bilo nekoliko neželjenih događaja u Gradišci i Doboju“.
Niko od derventskih ljekara nije pozvao da vidi kako im je pacijent kojeg su tako hitno prevezli u Banjaluku, čula sam sestre koje komentarišu. Nisu poslali ni kompletnu dokumentaciju. Ovdašnji ljekari su se čudili.
Neželjenih događaja? Mislite, smrti beba? Smrti porodilja? Nema potrebe podsjećati, sve se zna. Što ste do sada čekalo na reakciju i zašto mi djeluje kao da su svi šokirani saznanjem u kakvim uslovima se radilo? Kao da nikad ranije nisu zavirili u sopstvene nadležnosti.
Iskustva trudnica i porodilja govore da je godinama većina porodilišta u katastrofalnom stanju. Ljekarima i medicinskom osoblju treba dodijeliti orden za hrabrost. Onim drugim, koji pošalju pacijenta nekom drugom bez papira, kao u slučaju moje sapatnice iz sobe, ili sa tri rečenice žvrtljotina, kao u slučaju Jovane Šinik iz Gradiške, treba oduzeti licencu i doživotno zabraniti bavljenje medicinom. I da, stvari jesu crno-bijele. Ne zanima me ko je s kim dobar, ko je kome rod i „pomoz’ Bog“, zanimaju me sigurnost mog djeteta i mene kad vam padnem u ruke.
Tražim li previše? Ne, ne tražim!
Stvari se mijenjaju, ali presporo pa kojekuda čujemo da je u salu ubačen novi krevet, da je stigao novi aparat koji će pomoći bebama, da je kupljena nova posteljina… Kad kupite krevet, zovete medije da bilježe, fotografišu i superlative u naslove stavljaju. Kad se „nemilo“ dogodi – svi su nemili. Traljave izjave, pokretanje istraga bez epiloga, zataškavanje, enciklopedija pojmova ni za šta…
Godinama je većina porodilišta u katastrofalnom stanju. Ljekarima i medicinskom osoblju treba dodijeliti orden za hrabrost. Onim drugim, koji pošalju pacijenta nekom drugom bez papira, kao u slučaju moje sapatnice iz sobe, ili sa tri rečenice žvrtljotina, kao u slučaju Jovane Šinik iz Gradiške, treba oduzeti licencu i doživotno zabraniti bavljenje medicinom. I da, stvari jesu crno-bijele.
I? Šta će se dalje desiti? Šta poslije tog famoznog juna, jer ljekari u Derventi jasno rekoše da je rok prekratak da se bilo šta promijeni? Zatvorićete porodilišta? Odabraćete katanac kao rješenje? Žene će stotinama kilometara morati da putuju do prve porođajne sale ili će, kao onomad, rađati na njivama, jer nisu stigle na vrijeme? Ko će biti kriv za eventualne smrti? Ovdje čovjek više ne zna da li bi plakao ili se smijao sopstvenoj muci.
***
Provirila sam iz sobe, vidjela sam nju. U lijepoj lila pidžami. Na nogama čarape i čiste bijele papuče. Njen osmijeh teško je opisati.
„Hej, kako si? Oporavljaš li se? Sestre su rekle da si imala užasan porod, pitala sam za tebe“, rekla mi je.
I? Šta će se dalje desiti? Šta kad zatvorite porodilišta? Umjesto ulaganja i opremanja, odabrali ste katanac kao rješenje?Ovdje čovjek više ne zna da li bi plakao ili se smijao sopstvenoj muci.
„Dobro sam, hvala ti. Čekam da mi je donesu. Kako si ti? Je li sve u redu?“
„Rodila sam dječaka. Zdrav je. Na kraju – sve dobro. Doktori su bili sjajni. Ne znam kome prije da zahvalim. Eto, rodih dijete u Banjaluci.“
