Sve više adolescenata i mladih ljudi želi ukrasiti neki dio svog tijela pirsingom ili tetovažom. Američka akademija za pedijatriju je nedavno objavila prvi klinički izvještaj o potencijalnim posljedicama i zdravstvenim rizicima tetoviranja i pirsinga kod adolescenata i mladih ljudi. U njemu se po prvi put razmatraju metode koje se koriste za ovakve promjene na tijelima ljudi u toj starosnoj dobi, a roditeljima se pruža odavno potreban vodič.
Doktorica Cora Breuner je jedan od autora ovog izvještaja, ali i majka djevojke koja je sa 18 godina poželjela da uradi pirsing na pupku. Malo se raspitala o osobi koja radi pirsing i otkrila je da je taj čovjek nekada bio hirurški tehničar. Otišla je sa svojom kćerkom i posmatrala ga kako radi-tri puta je promijenio rukavice, a prije nego što je stavio nove oprao bi ruke. Bio je iskren prema kćerci doktorice Breuner i rekao joj je da će pirsing boljeti.
“Upravo zbog toga sam ja ušla s njom i, naravno, mislila sam da će mi otkinuti ruku. Ne kažem da svi moraju uraditi to što sam i ja, ali ja vjerujem da se ovaj svijet mijenja i da mi imamo dvije opcije-ili da držimo oči otvorene i podržimo i pomognemo svojoj djeci da u mladosti donose odluke na osnovu informacija ili da sve ignorišemo i nadamo se da će problem nestati”, objašnjava doktorica Breunen i dodaje da je cilj izvještaja koji je napisala zajedno sa kolegom doktorom Davidom Levineom promovisanje bezbjednosti i zdravog života djece koja rastu.
U izvještaju doktorica Breuner i doktor Levine jasno razlikuju sopstveno odabrane modifikacije tela i samopovređivanje i objašnjavaju kako se profesionalno izvode različite metode tetoviranja, pirsinga, trajnog šminkanja, reckanja i ušnih istezanja. U izvještaju se navodi da je pupku potrebno najviše vremena da u potpunosti zacijeli od pirsinga-čak devet mjeseci. Doktor Levine naglašava da nisu uobičajene komplikacije od pirsinga ili tetovaža, ali da mogu dovesti do infekcija, alergijskih reakcija ili keloidnih ožiljaka. Zbog toga je veoma važno da roditelji budu svjesni toga da ako njihovo dijete ima keloidni ožiljak od bilo koje druge povrede kože vjerovatno bi bilo katastrofalno dopustiti mu da uradi pirsing ili tetovažu.
U ovom izvještaju se skreće pažnja i na društvene implikacije o tetoviranju i pirsingu u mladosti pa se između ostalog navodi i kako neki poslodavci ne vole da vide tetovaže na radnom mjestu. Isto tako, spominje se i to da neki adolescenti kasnije žale zbog toga što su se tetovirali. Naglašeno je da adolescentima treba objasniti da su tetovaže trajne i da ih je veoma skupo i često dosta teško ukloniti.
No, opšti cilj ovog kliničkog izvještaja je da se roditelji ohrabre na razgovor o tetoviranju i pirsingu sa svojim tinejdžerima i da im se ponudi vodič u slučaju da je njihovo dijete zainteresovano za promjene na tijelu.
“Najvažnije u svemu je to da bi roditelji trebali započeti razgovor na tu temu. Trebali bi namjerno početi pričati sa svojom djecom o tome jer tinejdžeri misle: ‘Roditelji će me ubiti, moram da sakrijem tetovažu ili da poštujem njihova pravila i to uradim kada napunim 18 godina’. No, mladi ljudi su veoma impulsivni i sa 18 godina i zato bi ipak bilo dobro da su o tome razgovarali sa svojim roditeljima”, objašnjava doktor Levine i dodaje da je ova situacija veoma slična prvom razgovoru o seksu “Djeca od 11 godina s roditeljima pričaju o seksu iako im to tada još uvijek ne treba. Čak i ako to nije ispravno u tom trenutku, otvoriće razgovor i održavati otvorenu komunikaciju o ovim pitanjima.”
Iako se ovaj izvještaj fokusira na adolescente i mlade ljude doktor Levine otkriva da mu roditelji najčešće postavljaju pitanje kada je najsigurnije djetetu probušiti uši. On im svima savjetuje da pričekaju dok dijete ne kaže da to želi.
Richard Dukes je penzionisani profesor, a tokom svoje karijere na Univerzitetu Colorado u Colorado Springsu radio je istraživanje “Od žaljenja zbog tetoviranja do želje za tetovažom”. Veći dio tog istraživanja fokusirao se na mlade ljude kojima je predavao sociologiju, Iako nije učestvovao u radu na kliničkom izvještaju Američke akademije za pedijatriju profesor Dukes ističe da on objedinjuje trenutno medicinsko znanje i da nije kontradiktorno njegovim rezultatima istraživanja.
“Ljudi često požale zbog svojih tetovaža zato što se značenja, vrijednosti i norme mijenjaju, a tetovaže ostaju iste”, objašnjava profesor Dukes i dodaje da ukoliko se osoba tetovira u starijoj dobi manja je mogućnost da će zbog toga požaliti.
Ovaj novi klinički izvještaj donosi mnogo korisnih savjeta od kojih ćemo izvodjiti samo neke:
- Podsticanje adolescenata da potraže pomoć doktora ako primjete znakove ili simptome infekcije nakon tetoviranja ili pirsinga
- Upoznavanje sa lokalnim zakonima i propisima u vezi tetoviranja ili pirsinga
- Preporuka da se sav nakit skine tokom sporta u kojem ima kontakta
- Savjetovanje adolescenata o implikacijama kako se tetovaže ili pirsing mogu posmatrati na radnom mjestu
Doktorica Breuner napominje da se ljudi ne bi trebali sramiti razgovora o ovoj temi i da naročito doktori ne bi trebali bježati od toga. Prema njenim riječima, pedijatri i ostali doktori bi trebali u razgovoru sa tinejdžerima i mladim ljudima pitati da li su razmišljali o tetoviranju ili pirsingu. Kompletan klinički izvještaj možete pročitati na WEB stranici Američke akademije za pedijatriju.
Izvor: CNN
