Razmišljam u sebi, šta god da obučem, opet ćemo nekako biti usklađene, skoro kao da smo se dogovarale. Mislim, svi su ljudi energetski povezani pa se ispričaju unaprijed, negdje na nekim nepoznatim frekvencijama. Popiju kafu i usklade pa zašto ne bi i oko garderobe?
“Uh, zakasniću”, pomišljam i završavam zadnje poteze karmina, jurim niz stepenice prema autu kojeg moram već jednom odvesti da se opere. Stižem brzinom munje i, vidim po parkingu, sve su već tu. Zakasnih.
Ali, neće mi zamjeriti. Jurim sa treninga uglavnom, i da ne jurim, oprošteno mi je. Ja sam ona koja zabavlja cijelo društvo, tako da svakako nastupam kao zadnja tačka.
Ulazim i počinjem se smijati. Sve smo u tamnoj odjeći i naravno da sve imamo istu nijansu karmina, rekoh vam ja. Hajmo u to ime, muzička od mene!
Ja od rođendana,
pa do rođendana,
čekam samo poziv tvoj.
Sjajno, žurka može da počne!
Samo da ne bude kao na jednom mom “ne brojim više kojem rođendanu”, kada smo suludim spletom okolnosti upale u neki brendirani DJ autobus i tako se vozale po gradu. ‘Ladno nas je, u nekom momentu, šofer istovario ispred druge kafane. Prizor kada petnaest žena izlazi iz autobusa, kao po narudžbi, voljela bih da je neko snimio, pod stare dane da se smijem kada više ne budem koka.
Da, pogodili ste, priča je o mojim prijateljicama.
Čoporu.
Mi smo one najglasnije u kafani, najživlje na plesnom podijumu, one koje i otvore i zatvore derneke u svakom gradu u kojem se nađu, one koje prve pronosaju modu, one koje znaju svakoga i one koje znaju svi.
Vjerujem da je i kod vas, vaš čopor upravo takav. Vaš privatni Sex and The City.
Garant imate onu jednu mudru, što ćuti i muti, jednog klovna, uvijek spremnu da nasmije druge i začini atmosferu, sigurno imate i onu jednu racionalnu i pod špagu. I plavušu. Svaki čopor mora imati plavušu, to je must have.
Ma imate sigurno… Sve su naše ženske priče iste.
Kradem noći danima,
s najboljim jaranima,
ponekad sam slabe volje,
prazno mi je, ali bolje.
I dok redamo priču uz vino, smijeh i uz nekakve božanstvene sireve u najočuvanijem zatvor restoranu našeg grada, gledam ih. Bože, koliko smo se promijenile, a opet… Ostale iste. I to saznanje mi negdje donosi sreću.
Sada, u ovom trenutku, sve smo dobro i sve je dobro.
A mislim, isto kao i kod vas, bilo je perioda kada je svaka od nas imala svoje crne zore. Bilo je momenata kada je svaka od nas mislila da neće moći izboriti se sa životnim mukama, sa ličnim iskušenjima, pitanjima i dilemama. Sjećam se perioda plakanja svake od nas i, sunce ti, što te suze znaju biti teške. Kao da su ti najrođeniji. Idu mater, otac, sestra ili brat pa prijateljice.
Sjećam se, a tako je negdje i sada, kada jedna od nas ima problem, to se skače na noge, ne spava se cijelu noć, saziva krizni štab i vijeća do zore. Nemamo mi pojma šta i kako, koji će biti konačan ishod, ali smo skupa, a skupa je lakše.
Tugu podijeliti, sreću uvećati.
Uh, a sreću smo znale baš začiniti. Poderati majicu za prvo bebče jedne od nas, nazdraviti za novi posao onoj koja se odvažila, radovati se prvom kupljenom stanu. Doduše na kredu, ali kao da je bitno. Stan je stan. I te radosti su trajale do zore, ponekada su bile velike, a ponekada su bile male, neko bi rekao obične, nedjelja uz kafu negdje pokraj Vrbasa.
Mada, život nema malih radosti… Sve su velike, to sada uviđam.
A tek putovanja. Nema ženskog društva koje jedva ne čeka da negdje naguli. Znam da su i kod vas smijanja dok trbusi ne zabole, ludilo pakovanja, radost upoznavanja neke druge ekipe, muzeji, restorani, šoping i pune ruke kesa. Ženske priče i ženske tajne.
I sada, dok ovo pišem, neke od nas su majke, neke od nas kubure sa vječnim pitanjem okoline: “Šta čekaš, kada ćeš?”, neke rješavaju misterije Univerzuma, ali… Skupa smo. I dalje. Tugu da podijelimo, sreću da uvećamo.
Čopor.
Moj.
Iako, nije uvijek bio ovaj čopor. U životu sam ih imala različitih, nekada većih, nekada manjih. Neke vučice odu svojim putem, neke zavijek ostanu uz vas. I to je sve prirodno i normalno. Mijenjate se vi, mijenjaju se i drugi. Formirate bazu i snagu onda kada vas nešto iznutra spaja, neka zajednička priča, ludilo, radost, sreća, a razilazite se kada sve to nestane. Kada se promijenite.
I ne treba tu biti teška srca. Treba shvatiti da je sve to ciklus i uzeti iz tog odnosa, ma kakav bio na kraju, ono najbolje. Mislim, to je i osnovni postulat u životu. Nema žaljenja i sve ima svoje cikluse. Nešto ode, nešto pustiš, nešto ti dođe, nešto ti daju.
Svaka nova godina,
je slatka, nepredvidiva,
u danima budućnosti,
hiljadu mogućnosti.
Da, bliži nam se Nova godina, pomislih u trenu dok konobar diskretno pokušava pokazati da smo opet zadnje u kafani i da bi oni pošli svojim kućama. Treba čovjeka razumjeti, nagleda se on ovih “padnem, ustanem, namjestim krunu i idem dalje” čopora skoro svaki vikend. Nije lako sa tolikim ženama, sve to ludo i glasno se smije.
Evo, idemo, idemo, ionako je vrijeme. Godine uzele svoje pa sada zijevamo oko jedanaest.
I, dok odlazimo, u srcu mi zaiskri mali plamen.
Napisaću malu Odu.
Za nove godine i sve nove početke. Odu za sve prijateljice, za sve vučice. Za sve hrabre žene koje koračaju otkad je svijeta i vijeka, sa oreolom oko svoje glave i oko svojih bradavica, dostojanstveno i snažno. Za sve one žene koje u svojim srcima znaju šta je srcu njene sestre preko puta. Za sve one koje su bile i one koje će biti.
Čopor.
Čak i ako ti je srce slomljeno na hiljadu komada,
čak i ako ne znaš gdje da ih tražiš,
ustaćeš.
I kada se čini da je svijet hladno mjesto,
a plaši neizvjesnost,
u sebi nađi snagu,
da kreneš hrabro.
Svako jutro,
dok sunce pruža zrake po horizontu,
i snovi nestaju u dimu,
za svaki udah, za svaki treptaj,
budi zahvalna.
Ako ti ikada biće zaglibi u blato,
sjedi u miru i čekaj.
Bol da pretvoriš u blago.
Suze u radost.
Znaj, kada se mulj spusti,
ostaće čista ljubav.
I ne zaboravi nikada,
dok budeš trčala sa vukovima,
ti lijepa, Božija ženo,
sada i zauvijek.
Voljećeš
i
Bićeš voljena.
Hvala vam moje vučice.
One koje ste bile, koje jeste i koje ćete biti. Uz čopor je svijet ljepše mjesto.
Zahvalnost za svaku, jer u svakoj od vas… Oduvijek je bio dio mene.
Let the #SMess be with you.
#Sandologija
Mess – engl. nered.
Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.
