Nezaposlenost u Bosni i Hercegovini je jedan od razloga zbog kojih je često ugrožena ljudska egzistencija. To najviše osjete porodice sa više djece koje zbog nedostatka posla i samim tim finansijskih sredstava veoma često ne mogu da kupe svu hranu i odjeću koja im je potrebna, niti da svoje mališane šalju u vrtić ili školu. Jovan Radovanović, predsjednik Republičkog udruženja porodica sa četvero i više djece “4+” sa sjedištem u Banjaluci u intervjuu za magazin “Lola” govori na koji način pomaže višečlanim porodicama, otkriva s kojim problemima se u svom poslu najčešće susreće i dokle je stigla peticija o izmjeni Zakona o dječijoj zaštiti.
Udruženje porodica 4+ u Banja Luci postoji već deset godina. Na koji način sve pomažete porodicama u kojima ima više od četvero djece i šta ste sve učinili za njih za sve ove godine?
Prve godine smo imali 48, a danas brojimo preko 600 porodica. Najveći problem tih porodica je nezaposlenost. Jednokratne pomoći nisu rješenja, one samo dobro dođu u datom momentu. Udruženje se od početka zalaže za zakonska i trajna rješenja kroz institucije. U saradnji sa Opštinom uspjeli smo u Banjaluci obezbijediti da studenti i srednjoškolci iz naših porodica imaju stipendije. Pored toga, peticijom smo uspjeli u tome da cijena vrtića ostane 165 KM za svako dijete, a da za djecu iz višečlanih porodica bude besplatan. Nedavno je jedna porodica sa četvero djece napravila kuću zato što nije morala da izdvaja sredstva za vrtić.
Napravili smo devet kuća za porodice u Banjaluci s tim da sam ja zagovarao ideju da je pametnije bilo da smo kupili gotova imanja gdje bi imali 50 – 60 duluma zemlje sa svim pratećim objektima i uslovima. Cijena izgradnje jedne kuće bila je 125.000 KM, a mi smo za taj novac mogli kupiti minimalno dva imanja i nabaviti kravu, svinju i štalu da ljudi imaju čime da se bave. Onda država ne bi trebala imati obavezu prema toj porodici. Problem je što za to nije bilo sluha. Sad smo predložili nastavak stambenog zbrinjavanja i predsjednik Republike Srpske nam je obećao da će to biti, međutim, nemamo još nikakvih odgovora. Ja se nadam da bi to trebalo da ide dalje.
Uradili smo bazu podataka na terenu i obišli smo 480 porodica. Vidjeli smo da pojedine porodice grade kuće iako nemaju novca ni za najosnovnije stvari, ali stvaraju uslove da djeca imaju gdje da žive. Predložili smo bivšem gradonačelniku Slobodanu Gavranoviću da svaka porodica od Gradske uprave dobije po 5.000 KM kako bi završila sa izgradnjom kuće. No, od 35.000 KM predviđenih u te svrhe iz Gradske uprave porodice su dobijale po 1.000 – 2.000 KM, a ne po 5.000 KM. Sa 1.000 KM ne možete ništa učiniti. Bilo je obećanja, međutim, došla je i nova vlast i imam obećanje i od novog gradonačelnika Igora Radojičića da će uvećati budžet i za rad kancelarije i za tu stavku. Nedavno smo sa 25 organizacija potpisali Protokol o saradnji kojim smo za djecu iz višečlanih porodica obezbijedili da se, na osnovu naše potvrde, besplatno bave sportom i raznim kulturnim aktivnostima.
Spomenuli ste problem nezaposlenosti ljudi koji imaju više od četvero djece. Na koji način Vaše udruženje može da im pomogne u pronalaženju posla?
Mnoge višečlane porodice imaju zemlju, imanja i samim tim i mogućnost da se bave poljoprivredom, stočarstvom i voćarstvom. Država treba da pomogne i pogura tu porodicu da stane na noge. Ima radnu snagu i ima zemlju. Samo treba malo edukacije i podsticaja i eto nam proizvodnje i poreskog obveznika, a ne socijale! Zar je potrebno da se porodice koje imaju 100 – 200 duluma zemlje vode kao socijala? Gradskoj upravi, Razvojnoj agenciji i Centru za razvoj sela smo predlagali da se maksimalno uključe i od ove godine ide i naša potvrda za Centar za razvoj sela da višečlane porodice imaju prioritet u podsticaju, da ih uključimo da rade i proizvode. Predlagali smo Ministarstvu rada i boračko – invalidske zaštite da se uvede dodatno bodovanje za naše porodice. Neka se boduje svako dijete pa će doći i do posla za višečlane porodice.
Koliko su tačne baze podataka o broju višečlanih porodica na prostoru Republike Srpske sa kojima raspolažete?
Nemamo dobre baze podataka u ostalim lokalnim Udruženjima na području Republike Srpske i tražio sam od njih da mi ih hitno dostave. Jedino ih imamo za Banjaluku pošto ja od početka vodim banjalučko Udruženje. Prvo smo uradili tu bazu podataka na terenu, a zatim smo prvi put razgovarali sa tadašnjim gradonačelnikom Dragoljubom Davidovićem. Tražili smo i dobili kancelariju za rad. Na osnovu dobijene baze podataka napravili smo razne programske aktivnosti.
Šta je sa peticijom od 11.300 potpisa za izmjenu Zakona o dječijoj zaštiti koju ste predali?
U toj peticiji su išla četiri naša zahtjeva, prioritet smo dali, naravno, dječijem dodatku. U Republici Srpskoj 35 KM ima drugo dijete, treće 70 KM i četvrto 35 KM. Prvo nema pravo na dječiji dodatak. Peto, šesto i svako naredno dijete nema pravo na dječiji dodatak. Poslije 15. godine djeca gube pravo na dječiji dodatak. Imamo porodicu koja ima 11 djece od kojih to troje ima više od 15 godina. Ostala djeca nemaju pravo na dječiji dodatak iako su svi manji. Drugi zahtjev je bio da majke sa četvero i više djece dobiju penzije. Treći je nastavak stambenog zbrinjavanja naših porodica. Četvrti zahtjev je besplatno školovanje djece iz naših porodica. Dobio sam informaciju da je napravljen nacrt Zakona i da je otišao na razmatranje u Ministarstvo finansija. Prije dvije – tri godine smo se u emisiji „Heroji“ susreli sa predsjednikom Republike Srpske i on je bio iznenađen kada je čuo kakva je situacija sa dječijim dodatkom. Jasno mi je da se iznenadio jer u tom momentu nije znao kakvo je stanje, ali evo upoznali smo ga s tim. I njemu smo poslali peticiju. To su za nas projekti, a ne da ja napravim nekakav projektić, uzmem sredstva i pravim nekakve okrugle stolove, a da naše porodice od svega toga nemaju nikakve koristi.
Imate li informaciju o tome koliko iznosi dječiji dodatak u Federaciji BiH?
Nisam mnogo upućen u to. Znam da u nekim kantonima ima dječiji dodatak, a u nekima ne. Mislim da je tamo još gora situacija nego u Republici Srpskoj. Inače u kompletnoj BiH nije sjajna situacija. Izgleda da je u BiH najmanje bitno imati djecu. Najmanje se posvećujemo djeci i nećemo zadržati svoje stanovništvo. Vidite da nam mladi odlaze vozovima, a ne više pojedinačno. Pustimo ih kao da nam nisu potrebni.
Sarađujete li sa sličnim organizacijama iz Federacije BiH?
Ne. Mi smo ih nekoliko puta pozivali da se uključe jer bi puno lakše bilo da guramo na državnom nivou BiH. Nacionalno pitanje je broj jedan po natalitet i svi se moraju posvetiti rješavanju tog problema. Prepucavamo se oko nekih nebitnih stvari, ne možemo naći kompromis, pričamo ko je izdajnik, a ko nije. To je van pameti. Bilo bi dobro kad bi čovjek imao mogućnost da zabrani ove političare koji se 20 godina bave politikom jer ništa nisu uradili. Jednostavno su utukli mlade ljude da im je politike preko glave, umjesto da se i mladi uključe.
Šta je ono što je višečlanim porodicama najpotrebnije?
To je prije svega posao jer je jako teško živjeti ako čovjek nema nikakva primanja. Država se nije mnogo uključila u to sve. Sam taj dječiji dodatak nema smisla; ko može dijete hraniti sa 35 KM?! Ili da vas uslovi da ne smijete imati veća primanja od 90 KM kako biste dobili tih 35 KM! Mi smo uspjeli nešto i da uradimo u Banjaluci, ali nije to dovoljno. Može i treba više. Višečlane porodice su najveće platiše PDV – a. Kupuju i hranu i garderobu, pune budžet, a najmanje imaju od svega toga.
Sa kojim teškoćama se Vaše udruženje suočava u svom radu i na koji način bi ti problemi mogli biti riješeni?
Udruženje se često susreće sa slabom finansijskom podrškom. Mi od Gradske uprave dobijamo 10.000 KM za rad kancelarije i Udruženja plus što su u tih 10.000 KM uračunate i naše aktivnosti tokom cijele godine, počevši od podjele nikoljdanskih paketića djeci pa do kolektivnih krštenja djece. Ove godine smo krstili 16 djece. Nakon što smo organizovali ručak i kupili 16 lančića, ostali smo uskraćeni za 600 KM.
Postoji li neki slučaj koji biste izdvojili kao jedan od problema koji se što prije treba riješiti?
Da. Radi se o Jeli Ćurković, majci četvero djece. Radila je u “Fruktoni” 32 godine, osam godina je na birou, nije joj uplaćen i povezan taj staž i zbog toga ne može dobiti penziju. Nedavno sam o tome razgovarao sa ministrom rada i boračko – invalidske zaštite pa je rekao da će provjeriti postoji li šansa da gospođa ode u penziju. Nadam se da će se to što prije riješiti.
