Tokom 20 godina postojanja, oftalmolozi klinike Svjetlost Banjaluka uradili su više od 5.000 laserskih skidanja dioptrije, a posljednjih godina njihovi pacijenti mogu odabrati i zahvat ugradnje ICL sočiva u oko.
Povodom proslave druge decenije poslovanja, Lole su razgovarale sa Bojanom Kozomarom, direktorom klinike Svjetlost Banjaluka, koji nam je govorio o manjkavostima zdravstvenog sistema, priznanjima koja je dobijao za svoj rad, te neostvarenoj želji, koja više nije nemoguća.
Vaš otac je bio poznati oftalmolog, je li uopšte bilo dileme oko vašeg budućeg poziva?
Kada bih rekao da jeste, ne bih baš bio potpuno iskren. Kada smo mladi, svi mislimo da bismo nešto mogli bolje i drugačije od naših roditelja. Neki od nas i uspiju da postanu „drugačiji od drugih“, ali većina nas se ipak „zaljubi“ u poziv jednog od svojih roditelja i nastavi putem koji su oni krenuli. Takav je slučaj bio i sa mnom i nema sumnje da sam se od malih nogu, gledajući očeve oftalmološke knjige, zaljubio u ovu nauku.
Svakodnevno smo zatrpani informacijama o odlasku medicinara u inostranstvo, a Vi i Vaš tim ste odlučili da ostanete ovdje. Zašto bi ostali trebalo da slijede Vaš primjer?
Ja mislim da svako treba da slijedi svoj primjer ili put, a ne moj ili bilo čiji drugi. Ja sam jedno vrijeme svog života proveo u inostranstvu i znam iz ličnog iskustva da sve to baš i nije tako divno kako nam se predstavlja. Ipak, kod nas preovladavaju trendovi i navike, ali i jedan mentalitet koji probleme rješava – bježanjem. Mislim da svako treba da nađe svoj put i da odluči koje je to najbolje mjesto za život i rad. Ja i dalje duboko vjerujem u naše prostore i naše ljude i znam da i ovdje isto tako može da se živi dobro kao i u inostrastvu.
Član ste stručnih udruženja u RS, Hrvatskoj, EU i Americi, dobitnik nagrade za najbolji naučni rad 2011. godine mladih oftalmologa. Koliko članstva u udruženjima i priznanja znače u Vašoj profesiji?
Kao i u svakoj drugoj, priznanja su kruna vašeg rada i uspjeha koje ste postigli. Ali su i obaveza da morate nastaviti dalje i biti još bolji. Nagrade su, naravno, i satisfakcija za sve ono što ste mukotrpno i dugotrajno radili i u šta ste vjerovali. Ali nagrade su i slika timskog rada bez kojeg bi sigurno sva dostignuća bila mnogo teža, pa čak i nedostižna.
Kažu da je najteže raditi za sebe, jer onda radni dan zna da traje mnogo duže. Koliko je to tačno, iz Vašeg iskustva?
Ne gledam na sat i ne znam koliko provedem na radnom mjestu. To zna moja supruga. Kada radite ono što volite, onda vrijeme ne samo da brzo prolazi, nego i nije limitirajući faktor. Iskreno mislim da niti jedan moj radni dan nije kraći od 12 sati.
A kako je voditi kliniku u BiH, kako biste ocijenili stanje koje kod nas vlada u ovoj oblasti?
Kao i za svaki drugi privatni biznis, morate biti „mađioničar“. Naše tržište je jako malo, pacijenti su nažalost i dalje slabo edukovani o tome šta mogu da učine za sebe i svoj vid, a i kupovna moć nije dovoljno razvijena kada su u pitanju medicinske usluge. Mi od samog početka poslujemo na slobodnom tržištu, dakle nemamo ugovore za državnim Fondovima zdravstva, jer duboko vjerujemo u svoj kvalitet i uslugu koju pružamo. Takođe smo ubjeđeni u razvoj medicinskog turizma i mnogo radimo i na tom planu.
Koliko izazovi i stanje domaćeg tržišta ograničavaju razvoj i napredak klinika, ali i preduzetništva šire govoreći?
Poslovanje na svakom tržištu je teško, ograničavajuće i zahtjevno. Nedavno sam imao pacijenta koji je njemački osiguranik i koji mora prima posebne lijekove u vidu injekcija u oko zbog komplikacija šećerne bolesti. Ovaj pacijent ne može da primi onoliko doza koliko mu doktor propiše na osnovu stanja njegovog oka, nego onoliko koliko mu osiguranje odobri. Dakle, ovaj pacijent može da oslijepi zato što njegovo osiguranje neće da finansira recimo pet, nego samo dvije doze lijeka koje su mu presudne za očuvanje njegovog vida. Svako tržište ima svoje uspone i padove, ali i ograničavajuće okolnosti. Ne vjerujem da je to negdje bolje nego ovdje, niti da je ovdje mnogo gore nego drugdje.
Koliko je dodatno zahtjevno voditi jednu oftalmološku kliniku, s obzirom na to da često obnavljate svoju opremu, širite prostorne kapacitete i šaljete ljekare na edukacije u inostranstvo?
Da biste bili ukorak sa vremenom, morate pratiti najnovija dostignuća. Nažalost, kako smo malo tržište koje svi zaobilaze, to je kod nas nešto teže, ali ne i nedostižno. Kvalitet naših usluga i edukovanost našeg kadra ne zaostaju ni za čim u poređenju sa velikim klinikama Evrope i svijeta.
Uprkos svim izazovima, u tadašnjoj klinici Kozomara je obavljeno prvo lasersko skidanje dioptrije u BiH, a prije četiri godine je u klinici Svjetlost ugrađeno prvo ICL sočivo u oko. Čime se još Vaša ustanova može pohvaliti i šta smatrate najvećim uspjehom?
Upravo ovo što ste naveli, uvijek smo težili tome da budemo prvi koji će uvesti najsavremenije vidove liječenja u oftalmologiji. Osim operacija laserske korekcije dioptrije i implantacije fakičnim (ICL) intraokularnih sočiva, prvi smo uveli i operaciju implantacije tzv. multifokalnih sočiva sa kojima se pacijenti rješavaju potrebe za nošenjem naočala za čitanje, zatim najsavremenije operacije glaukoma implantacijom Ex-Press glaukomskog šanta kojom se pacijenti sa povećanim očnim pritiskom rješavaju ukapanja kapi. Tu su i najsavremenije estetske operacije kapaka, ali i operacije na zadnjem segmentu oka i operacije strabizma (razrokosti).
Lasersko skidanje dioptrije jedan je od najpopularnijih zahvata trenutno. Koliko puta je obavljen u Vašoj klinici? Čini se kao da predrasude o ovom zahvatu polako nestaju?
Od 2008. godine, kada je urađena prva operacije ove vrste u Bosni i Hercegovini, do danas je u našoj ustanovi u Banjaluci urađeno više od 5.000 ovih operacija. O gubljenju predrasuda dovoljno govori i podatak da sve četiri naše klinike (Zagreb, Split, Banja Luka i Sarajevo) godišnje urade oko 10.000 operacija laserske korekcije dioptrije.
Koliko ljudi kod nas brinu o svom vidu, reaguju li tek kada nastane problem?
Mogu reći da je prosvećenost ljudi sve bolja i veća, posebno kod mlađe populacije, što me i raduje. Danas su nam informacije sve dostupnije, tako da je i informisanost sve bolja.
Zbog dioptrije ste bili spriječeni da pilotirate, ali pošto ste je skinuli prije nekoliko godina, hoćete li ispuniti sebi ovu želju?
Već dugo razmišljam da zamolim svog kolegu, dr Nikolu Bojića, poznatog banjalučkog ortopeda i traumatologa, ali i strastvenog letača i sportskog pilota, koji mi je kao studentu pokazao prve korake u hirurgiji, sada pokaže i prve korake u letaštvu. Iako sam ubjeđen da mu to ne bi bio problem, nikako da nađem slobodnog vremena…
