Neki su takve reakcije pripisali kognitivnoj disonanci, stresu koji pojedinac doživi kada o nekoj stvari istovremeno ima dva različita nepomirljiva mišljenja. Kada se ideje međusobno sukobe, opravdavamo si zašto je do toga moglo doći kako bismo ih u sebi lakše pomirili. Na taj način naši pogledi na stvari ostaju uredni, posloženi i u skladu jedan s drugim. U takvim situacijama osoba obično odbaci jedan stav da bi opravdala drugi.
Ipak, smatram da je ovdje riječ o nečemu perverznijem. Jer, iskreno, ne vjerujem da postoji puno konfliktnih pogleda u situaciji u kojoj žena želi donijeti odluku o vlastitom tijelu i zdravstvenoj skrbi, a nakon toga je se nasilno tjera na postupke suprotne njenoj odluci.
Naše reakcije otkrivaju prilično dosljedne i ružne stavove koje imamo o ženama.
Ženama se ne može vjerovati.
Njena je krivica ako nešto pođe po zlu.
Ako je doktor rekao da je bilo potrebno, zaista je bilo potrebno.
Nismo dovoljno pametne, dovoljno zainteresirane niti volimo dovoljno da bismo donosile dobre odluke.
Te pretpostavke čine temelj za pitanja i komentare kojima reagiramo.
Što se uistinu dogodilo?
Koja je cijela priča?
Sigurno postoji dobar razlog!
Doktori su samo radili što je u pacijentičinom najboljem interesu. Sigurno to ne bi napravili da nije bilo u njenom najboljem interesu.
Ovo posljednje je i najproblematičnije te najbolje reflektira duboki prijezir koji osjećamo prema ženama. Jer, da bismo imali takav stav prema pitanju koje uključuje doktora, moramo istovremeno vjerovati da, kada ženine želje, izbori i odluke dolaze u sukob s odlukama doktora, žena NIJE dovoljno zainteresirana za svoju dobrobit, svoje zdravlje ni dobar ishod svoga poroda.
Neka vam se ovo slegne na trenutak…
Smatramo da se žena ponaša u svom najboljem interesu samo onda kada se podloži autoritetu.
Samo onda kada žene pognu glavu, prisilno klimnu, legnu na leđa i rade kako im je rečeno smatramo ih dobrim majkama.
Može im se vjerovati samo kada ustupe svoju sebičnu autonomiju nekome tko ”zna bolje”.
Žene donose ispravan izbor samo kada su poslušne.
U trenucima konflikta automatska je pretpostavka da je ONA bila u krivu, da je ONA glupa, luda i sebična. Doktor je zgodan, nepogrešivi Gospodar koji sjedi na svom visokom bijelom konju, spreman i voljan spasiti svu nerođenu djecu od neurotičnih hirova zvijeri koje ih nose. Pod jarkim svjetlima, bijelom kutom i plavim rukavicama, on rukuje svojim sterilnim skalpelom i stavlja ženu na montažnu traku proizvodnje djece. Njegov čelični glas utišava njen. Njegovo obuzdavanje utišava njene pokrete. Ona je kao životinja s farme, njeno ljudsko tijelo je pretvoreno u žrtvenu posudu, a njen je život dug koji ona duguje društvu.
Liječnik u zadnjem slučaju prisilnog carskog reza je bez zadrške napisao u ženin medicinski karton:
”Žena je sposobna sama donositi odluke. Odlučio sam poništiti njenu odluku da odbije carski rez.”
Kada je žena nastavila moliti na operacijskom stolu da je ne režu, liječnik joj je naredio da bude tiho. Kada je ispitivala o rezu na mjehuru koji se dogodio tijekom operacije rekao joj je da su njeno ”krivično ponašanje i nemar” uzrok ozljeda koje je pretrpjela.
Jeste li shvatili?
Ona je kriva.
Ona je kriva što se nije podala.
Ona je kriva što ga je natjerala da učini to što je učinio.
Kako jezivo poznata univerzalna opravdanja!
Stavovi da je žena sama kriva i odgovorna za nasilna djela koja su počinjena nad njom nisu ništa novo.
Stalno podsjećamo žene kako je njihova odgovornost da ne budu silovane.
Podučavamo ih kako da izbjegnu nasilne veze i, kada u tome ne uspiju, podučavamo ih kako da iz tih veza izađu.
I pokušavamo ih prosvijetliti o svim kompliciranim načinima kako bi bile odgovorne potrošačice svoga poroda.
Iako se ništa od navedenog možda ne čini lošim, stavlja nepravedan teret na potlačenog, zar ne?
Zašto ne bismo počeli govoriti muškarcima da NE siluju? Zašto ne bismo govorili muškarcima da NE tuku žene? I da porodničari i ginekolozi NE napadaju žene u trudnoći i pri porodu?
Zašto ne bismo prebacili vlasništvo i odgovornost za napad na napadače? Zašto očekujemo od žena da mijenjaju tuđe loše ponašanje?
Zašto ne možemo prestati kriviti žene?
Svi smo naučeni mrziti žene od najranije dobi. Kao žene, mrzimo sebe i druge žene. Muškarci mrze žene različitim intenzitetom. Jednostavno nema bijega od ovog unutarnjeg i vanjskog prijezira. Duboko je u nama. U svim našim porama. Oko naših unutarnjih organa. U limfnim čvorovima i plućima. I ubija život u nama. Činjenica da se naklonost i suosjećanje, umjesto ženama, spremno pružaju Bijeloj Kuti, trebala bi nas sve duboko uznemiriti. Trebalo bi nas jako uplašiti kada prepoznamo da pretpostavljamo da su nevini oni što drže najviše moći, a ismijavamo, omalovažavamo, gazimo i upiremo prstom u one koji su najnemoćniji.
Kultura koja nas podučava da ne vjerujemo ženi, da ispitujemo njene motive, da ograničavamo njene izbore, da je držimo odgovornom za svo nasilje što se nad njom vrši, kultura je koja odobrava nasilje, silovanje i mušku dominaciju. U svom korijenu, to je kultura koja nam usađuje mržnju prema ženama.
Kako se vaša mržnja očituje? Priznajmo svoje postupke samoprijezira, unutarnje opresije, ukorijenjenih i ružnih vjerovanja o ženama. Razgovarajmo iskreno o njima i naučimo ih prepoznati. Ne kao igru upiranja prsta, ne kao igru “Imenujte ženomrsca”, nego kao vježbu. Pokušajmo preformulirati razgovor o ženskoj vrijednosti tako što ćemo nazvati obezvrjeđivanje žena onime što ono zaista jest – unutarnja, neprimijećena, neprepoznata mržnja.
Ja sam počela označavati prepoznavanje mržnje hashtagom #KakoMrzimoZene (#HowWeHateWomen), slobodno mi se pridružite.