U vrijeme kada ženama nije dozvoljeno da se školuju na visokoškolskim institucijama, Emmy Noether je pronašla svoj način da pronađe put do obrazovanja i dokaže se, čak i nakon dugo godina neplaćenog rada. Njena otrića nisu prošla nezapaženo pa je tako i čuveni Einstein pomogao da se priča o njoj očuva i posluži kao primjer drugim ženama u nauci.
Emmy je rođena u Njemačkoj 1882. godine. Odrasla je u porodici matematičara i željela je raditi isto što i njeni otac i brat. U to vrijeme bilo je protiv zakona da žene dobiju višu edukaciju. Zato je sjedila u zadnjim redovima na predavanjima na fakultetu i pokušavala naučiti što više, bez obzira na to što je bila svjesna da neće dobiti akademsko zvanje nikada. Nakon dvije godine prisustvovanja predavanjima konačno su je priznali kao studentkinju. Na Univerzitetu Erlengen, Emmy je radila u kabinetu svoga oca i to često bez naknade ili za male novčane iznose. Počela je eksperimentisati sa fizikom i objavljivati naučne radove. Negdje oko 1915. godine tim Alberta Einsteina prebacio je na Gottingen Univerzitet, gdje je detaljnije razvila teoriju relativiteta.
Radila je volonterski bez ikakve naknade punih 7 godina, sve dok se nije dokazala da vrijedi mnogo više i počela zarađivati. Uprkos tome bila je najniže plaćena u cijelom kolektivu. No, to je nije spriječilo da razvije matematičke formule uz pomoć kojih i danas razumijemo fiziku i svijet oko nas. Proizvela je nove apstrakte algebre i obezbjedila nove koncepte za grupisanje geometrijskih likova. Izmislila je i novu povezanost između energije i vremena, razvijajući i Noether teoriju.
Zato je sjedila u zadnjim redovima na predavanjima na fakultetu i pokušavala naučiti što više, bez obzira na to što je bila svjesna da neće dobiti akademsko zvanje nikada. Nakon dvije godine prisustvovanja predavanjima konačno su je priznali kao studentkinju.
S obzirom na to da je bila Jevrejka, porast Nacističkog režima doveo je njen život u opasnost. Otpuštena je, ali je uprkos tome nastavila tajno raditi iz svog stana. Pobjegla je 1933. godine u Ameriku, gdje je radila na Bryn Mawr Koledžu. Samo godinu i po dana kasnije razboljela se i umrla u 53. godini, u trenutku kada je konačno došla do nivoa da bude priznata i plaćena za svoj rad.
Nakon njene smrti, Albert Einstein se pobrinuo da ne padne u zaborav i da je se sjećaju. U New York Timesu je objavio 1935. godine kako je ona bila najznačajnija matematičarka koja je omogućila ženama da se izbore za svoja radnička prava. Godinama kasnije škole su dobijale imena po njoj, a čak je i jedan mjesečev krater nazvan po njoj. Njen pepeo je zakopan u Bryn Mawr koledžu.
Omogućila je ženama da postane vidljive i da se konačno u društvu počnu kretati od zadnjih redova ka naprijed, baš kao što je i ona učinila, osvajajući mjesta i prilike za sebe u nauci.
