Znače li vam išta brojke 23,9 ili 11,1? Ne sekirajte se, ne znače ni državi, tačnije, onome kome bi najviše trebalo da znače. Ali upamtite, po ovim brojevima smo evropski i svjetski šampioni.
Tužna je to statistika BiH koju nam je predstavilo Ministarstvo za ljudska prava BiH. Posljednji podaci kojima raspolažu, a zaključno sa 2015. godinom, pokazuju da je čak 23,9 odsto visokoobrazovanih napustilo ovu vrletnu zemlju, a u potragu za boljim životom otišlo je i 11, 1 odsto ljekara.
“Van zemlje živi 1.671.177 osoba rođenih u BiH, dok sa potomcima, drugom i trećom generacijom, ovaj broj doseže dva miliona. Stopa emigracije iz BiH u odnosu na broj stanovništva u zemlji iznosi 44, što BiH svrstava i u red zemalja sa najvećim brojem iseljeništva u odnosu na ukupan broj stanovništva”, kažu u Ministarstvu.
Demograf Stevo Pašalić dodatno nam je pojasnio sliku istakavši da je neprekidno i intenzivnije iseljavanje jedan od glavnih razloga što se BiH našla i u grupi evropskih zemalja sa izraženijim starenjem populacije. Nakon 20. vijeka u kojem je populacija BiH udvostručena, 21.vijek obilježava ukupna depopulacija.
“Ratne i poslijeratne promjene dovele su do osjetljivosti mnogih grupa na ekonomska i politička previranja, što za posljedicu ima zaostajanje u ukupnom razvoju. Od 1991. – 2013, riječ je o međupopisnom periodu, možemo procijeniti da se iselilo oko 860.000 osoba, što je 11,5% prosječnog broja stanovnika. Tu je emigracionu struju uglavnom direktno uzrokovao rat (izbjeglice), ali i ekonomske prilike. Popis stanovništva 2013. godine pokazao je da se situacija pogoršava”, navodi Pašalić.
Posebno, kako ističe, zabrinjava iseljavanje posljednjih decenija jer se sve dešava u okolnostima smanjene rodnosti, negativnog prirodnog priraštaja, depopulacije i starenja stanovništva.
“Popis 2013. ukazao je na velike demografske poremećaje u BiH. Najznačajniji od svih su depopulacija, nestajanje sela, starenje, izbjeglištvo, iseljavanje u inostranstvo… Ove promjene limitiraju sveukupni socioekonomski razvoj. Sada je jasno da ljudski resursi nisu neograničeni i da svako promišljanje budućnosti mora voditi računa o minimumu stanovništva koji je potreban da održava postojeću infrastrukturu”, upozorava Pašalić.
Sociolozi kažu da je bh. pasoš odavno postao dokument za konačni odlazak iz zemlje. Ekonomski, politički ili bilo koji drugi razlozi tjeraju mlade da spakuju kofere i zauvijek odu, a da se ne osvrnu. Egzistencija je na prvom mjestu.
Sociološkinja Biljana Milošević kaže da bi demografi, čestim presjecima, trebalo da upozoravaju vlasti na ovakve situacije, kako bi društvo konačno shvatilo šta bi trebalo mijenjati.
“Ovo je slika koju gledamo već godinama i ne treba biti pretjerano mudar da bi nam neke stvari bile jasne. Egzistencija, nekoordinisano tržište rada i inflacija diploma svakako su doprinijeli da situacija izgleda kako izgleda. Svakako, ljudi tragaju za lagodnijom egzistencijom, a ako već govorimo o ljekarima, presudno je to što u nekim drugim zemljama imaju bolje uslove za specijalizacije i napredovanje. Svakako, tu imamo i one negativne strane, jer se često odvajaju od porodice, ali ljudi su, očigledno, spremni na ovakve stvari”, kaže Milošević.
Naravno, postoje i oni kojima egzistencija nije presudna, već iz BiH odlaze iz ubjeđenja, odnosno ne dopada im se politika. Uvijek su, kaže Milošević, postojali disidenti, mada danas u najvećem broju slučajeva govorimo o odlascima u potrazi za životom dostojnim čovjeka.
U Njemačkoj tako živi 159.380 bh. građana, u Austriji 149.755, Sjedinjenim Američkim Državama 132.255, Sloveniji 96.921, Švajcarskoj 57.542, Švedskoj 56.477, Australiji 41.449, Kanadi 39.583, Italiji 27.726, Holandiji 25.440, Danskoj 17.858, Francuskoj 13.958, Norveškoj 13.453, Velikoj Britaniji 7.880, Poljskoj 3.741, Španiji 3.510, Turskoj 3.507, Luksemburgu 2.232, Češkoj 1.928, Irskoj 1.200…
Za sam kraj dodajemo kratku priču Banjalučanke Milice D. koja je zauvijek napustila BiH i skrasila se u Kanadi.
“Suprugu su prije sedam godina ponudili posao. Nismo oklijevali. Spakovali smo se i otišli, a da nismo bili sigurni. Danas imamo lijepo plaćene poslove, kuću i dva automobila. Djeca idu u školu. Odlično smo prihvaćeni, a i mi smo bili spremni da zapnemo. Ne žalimo ni za čim, mada nas često uhvati nostalgija. Roditelji su nam ostali u BiH. Ali, priuštimo dolazak skoro svake godine. Godišnji odmor sasvim je dovoljan da vidimo da se tu ništa nije promijenilo”.
Gladan stomak ne pita jeste li spremni ili niste.
Gladan stomak tjera da se snađete i obezbijedite bolje za porodicu i sebe.
BiH i dalje nema podatke o onima koji bi željeli da se vrate.
Takvi, na žalost, i ne postoje.
