Statistički podaci o tome koliko je mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske u posljednjih pet do deset godina otišlo trbuhom za kruhom u jednu od zapadnjačkih zemalja su poražavajući. Čini se kao da ne prođe nijedan dan, a da ne čujemo priču o nekome ko se odlučio na odlazak. Nekada su te priče afirmativne; otvaraju nama koji ostajemo oči prema onome šta je moguće postići u državi gdje su najosnovnija politička pitanja davno dio prošlosti. Ovakvi pozitivni primjeri služe ne samo tome da se ugledamo na te države, nego da nas trgne iz stanja umrtvljenosti po pitanju banalnih sociološko–ekonomskih problema. Oni kao da nam govore: „Vidite šta propuštate zbog vašeg tapkanja na mjestu“.
S druge strane, tu su i oni primjeri kojima se autori skoro pa paćenički osvrću na sopstvenu sudbinu i razloge zašto su napustili svoju zemlju, pokušavajući time stvoriti od sebe mučenike države u kojoj ama baš ništa ne funkcionira. Autori tih ispovijesti o godinama torture koju su proživljavali zbog neuređenog sistema vide sebe kao odbačene jedinke društva. Često s veoma emocionalnim (pa skoro i patetičnim) prizvukom oni govore o sebi kao o velikom gubitku koji sebi država iz koje bježe za boljim životom nije smjela dopustiti.
Na drugom kraju spektra se kao odgovor na ovakvu vrstu lične ispovijesti često javljaju i oni koji ostaju. Ostavljajući svoje komentare ispod tekstova ili pišući svoje vlastite, oni pronalaze mir tek kada onome ili onoj što odlazi dadnu do znanja da je dostojanstvenije ostati i boriti se za bolju budućnost i svojoj državi. Da se gradi država, a ne da se iz nje bježi pri nailasku na prvi problem. Da se od nje napravi majka, a ne da ostane maćeha kakva je sad, i tako dalje, i tako dublje. Ovi što ostaju često one koji odlaze osuđuju kako je patetično sebe smatrati mučenikom, a onda (često u istoj rečenici) govore kako je veći mučenik onaj koji ostaje.
Autori tih ispovijesti o godinama torture koju su proživljavali zbog neuređenog sistema vide sebe kao odbačene jedinke društva. Često s veoma emocionalnim (pa skoro i patetičnim) prizvukom oni govore o sebi kao o velikom gubitku koji sebi država iz koje bježe za boljim životom nije smjela dopustiti.
Kao u mnogim sukobljenim mišljenjima ove vrste, istina najvjerovatnije leži negdje na sredini između ova dva argumenta.
Međutim, prva stvar koju je potrebno uraditi jeste ideju mučenika ne uzdizati u tolike visine da ona postane vodilja naših života. Mi ne trebamo težiti k tome ko se više namučio u životu. Kao što kaže Florence Nightingale: „Mučenik se žrtvuje potpuno uzaludno. Zapravo, ne uzaludno; jer on čini sebične sebičnijim, lijene ljenjim, a zatucane zatucanijim.“
U tom smisli, poruka za one koji odlaze bi trebala glasiti: Ne shvaćajte sami sebe kao nešto posebno. Da, doživjeli ste vjerovatno nepravdu u svojoj državi; i da, zasigurno ćete u zemljama Zapada pronaći svoje mjesto pod ovim nebom. Ali, nemojte se zavaravati da se kad čujete ili pročitate sintagmu odliv mozgova misli baš na vas. Da, postoje oni koji će svojim odlaskom vjerovatno ostaviti jedan profesionalni vakuum u državi koju napuštaju. Vidimo primjere mladih ljekara, inovatora i stručnjaka koji krišom napuštaju svoje zemlje za boljim životom. To što vi odete da radite poslove koje Zapadnjaci ne žele da rade nije ništa drugo do preživljavanja. Spustite se na zemlju i ne pokleknite pred željom samosažaljenja.
Međutim, prva stvar koju je potrebno uraditi jeste ideju mučenika ne uzdizati u tolike visine da ona postane vodilja naših života.
Poruka onima koji ostaju: Ne shvaćajte sami sebe kao nešto posebno. Da, doživjeli ste vjerovatno nepravdu u svojoj državi, a ipak ste odlučili ostati. Čestitam. Bukvalno ste u ovom trenutku okruženi hiljadama ljudi koji su u tom pogledu isti kao i vi. To što ste ostali vas ne čini posebnim, niti ste time zavrijedili ničiju zahvalu ukoliko to vaše postignuće ne krunišete radom koji će uistinu dovesti do promjene u životnoj sredini koju toliko volite. Nadam se da vaši hvalospjevi o vama samima neće biti ograničen na prostor komentara na društvenim mrežama. Da ćete djecu svoju odvesti ponekad u kino, šumu, park, pozorište, zoološki vrt. Da ćete im pročitati pred spavanje slikovnicu, a ne otjerati ih da spavaju, kako biste gledali neki šund na TV-u. Zašto uopće ovo i dalje čitate, idite sad do svog djeteta i objasnite mu šta je fotosinteza, ili bilo šta drugo. Od toga sve kreće. Manite se komentarisanja. Iš!
Za vas ostale koji se ne pronalaze ni u jednoj od ovih dviju grupa, za domaću zadaću: nasmijte se sutra jednoj nepoznatoj osobi na putu ako vam se pogledi slučajno sretnu. Mogli biste se iznenaditi.
