U 2021. godini 29% zagrebačkih srednjoškolaca izjavilo je da se barem jednom u životu samopovrijedilo.
Marko je odmah poslao poruku Tini da nije samo ona dobila jedinicu iz hemije. Znao je zašto je otišla u WC sa sata nakon što ju je profesorica prvu prozvala i rekla da je dobila jedinicu iz testa. Prekasno, već je razrezala unutrašnju stranu desne podlaktice i raskopala ranu staru dvije sedmice. Nije joj donijelo veliko olakšanje jer nije uspjela zarezati dovoljno duboko. Rezala se plastičnim omotom od tableta za smirenje Misar. Ništa oštrije nije imala kod sebe. Roditelji su joj oduzeli makaze. Kod kuće od nje skrivaju noževe i žilete.
Marko se kratko samoozljeđivao, dečki to rade rjeđe nego cure, i bilo je to davno, još u osnovnoj školi. Ali, razumije Tinu. Ona to opisuje ovako: “Zamislite da se utapate i jedino što vam može pomoći je uže. To uže vam se urezuje u dlan i dere vam ruke, ali morate ga čvrsto držati ako se hoćete spasiti. To je samoozljeđivanje. Fizički boli, ali vas spašava od veće, psihološke boli. Od intenzivnih i neugodnih emocija.” Efekt olakšanja traje čitav dan, a ako se baš duboko zareže, objašnjava, onda može potrajati i nekoliko dana.
Tina se počela rezati u prvom srednje. Prvo po bedrima pa onda po rukama. Meka unutarnja koža podlaktica joj je isprugana tamnim ožiljcima. Odnedavno i krugom: tu je u isti komadić kože na zapešću ugasila šest cigareta kada je s Markom bila na kavi nakon stresnog dana u školi.
Samoozljeđivanje je postalo raširena praksa među adolescentima. U 2021. godini 29% zagrebačkih srednjoškolaca izjavilo je da se barem jednom u životu samoozlijedilo, što je gotovo dvostruko više u odnosu na nalaze iz 2016. godine, prema istraživanju Samoozljeđivanje i suicidalnost srednjoškolaca prije i tijekom pandemije covida-19 znanstvenica Ines Rezo Bagarić, Nike Sušac i Linde Rajhvajn Bulat sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Najbolji prijatelji
Marko i Tina su najbolji prijatelji. Pristojni zagrebački maturanti obrazovanih roditelja, kojima su i obrazovanje i dobrobit njihove djece važni. Cijelu srednju školu su prošli zajedno i sada su u zadnjem, četvrtom razredu. Dijele klupu. Dijele iskustvo izoliranosti i pritiska kompetitivnog prvog razreda prestižne gimnazije iz koje su se oboje prebacili u drugu školu. Dijele perfekcionizam i uvjerenje da nisu dovoljno dobri, koje ide s perfekcionizmom.
S mnogim današnjim adolescentima dijele osjećaj da su stalno izloženi procjenjivanju i uspoređivanju. U školi, na društvenim mrežama. Međusobno dijele iskustvo depresije, napadaja panike i anksioznosti, poremećaja u prehrani, posjećivanja psihologa i psihijatara, terapiju lijekovima. Dijele ambiciju da budu odlični učenici. Da završe fakultet. I da budu bolje.
Friško su punoljetni. To im daje nadu da će imati bolji pristup skrbi za mentalno zdravlje. Tina je već iskusila razliku. U posljednjih godinu dana triput je bila hospitalizirana u jedinoj psihijatrijskoj bolnici za djecu i mlade u Hrvatskoj, onoj u Zagrebu. Kaže da je djece bilo više nego što je bilo kreveta, jer ih ima samo 37, a dolaze djeca iz cijele Hrvatske.
Da su neki spavali na madracima na podu. Da bi jednom u nekoliko dana vidjela psihijatra na desetak minuta prekidanih njegovim telefonskim pozivima. Da su djeca izgledala kao zombiji od tableta. Da ih je jedan tehničar vrijeđao, recimo njoj je govorio: “Misliš da si pametna? Očito nisi ako si ovdje.” Ukratko, nije joj pomoglo. Krajem 2023. mjesec je dana bila u Klinici za psihijatriju u Vrapču, koja je za odrasle. Išla je svakodnevno na grupnu terapiju, meditirali su, igrali društvene igre, osoblje joj se svidjelo i izašla je opremljenija da se nosi s problemima.
I Marko i Tina istovremeno žele zaštititi svoje roditelje ne govoreći im sve kroz što prolaze i imaju osjećaj da ih ionako ne bi razumjeli. Katkad ni oni ne razumiju sasvim što im se događa, iako imaju zavidno znanje o mentalnim poteškoćama. Ali su emocionalno i kognitivno ipak adolescenti.
Adolescenti u Hrvatskoj, kao i njihovi vršnjaci diljem svijeta, žive u bitno drukčijem svijetu od onog u kojem su odrastali njihovi roditelji. Njihove bake i djedovi su se brinuli hoće li im djeca piti alkohol, pušiti, imati nezaštićeni seksualni odnos i s kim će sjesti u auto. Kod školskog psihologa su išli rijetki, i to najčešće po kazni ako bi se potukli ili napravili neku nepodopštinu. Roditelji današnjih adolescenata se brinu kakvim su im sadržajima djeca izložena u virtualnom svijetu, jesu li usamljeni i što se uopće događa u njihovu unutarnjem svijetu.
“Život nema smisla”
Brige adolescenata su se promijenile već i odnosu na one od prije desetak godina. Psihologinja Lejla Talić posljednjih je devet godina radila u zagrebačkim školama. Kada je počinjala, učenici su joj dolazili s uobičajenim razvojnim problemima poput “ne ide mi matematika”, “dečko me ostavio”, “profesor me živcira”. A onda je godinu, dvije prije pandemije zapazila da ih sve više dolazi s “režem se”, “ne mogu se nositi sa stresom”, “život nema smisla”.
“Djeca su kao nekoć kanarinci u rudniku; detektori kada nešto nije u redu. Ako nam djeca nisu dobro, društvo nije dobro”, kaže Lejla. A djeca su psihički sve lošije.
Svjetski i domaći stručnjaci upozoravaju na alarmantnu krizu mentalnog zdravlja djece i mladih. Svjetska zdravstvena organizacija navodi podatak da jedno od sedmero djece u dobi od 10 do 19 godina živi s nekim mentalnim poremećajem. U Hrvatskoj gotovo 12 posto njih u dobi od 10 do 19 godina ima problema s mentalnim zdravljem, što ih je gotovo 50.000, otkriva veliko UNICEF-ovo izvješće iz 2021. “Stanje djece u svijetu”. Školski liječnici u školskoj godini 2022./2023. utvrdili su da je kod 16% učenika 8. razreda i 15% učenika 1. razreda srednje škole u Hrvatskoj mentalno zdravlje u riziku.
Telefonska linija za podršku djeci Hrabri telefon 2022. godine zaprimila je 53 posto više poziva u vezi sa suicidalnošću u odnosu na 2021. te 43 posto više kad se radi o samoozljeđivanju.
Tijekom 2022. godine registrirano je ukupno 2225 hospitalizacija za dob od 10 do 19 godina s glavnom otpusnom dijagnozom iz skupine mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja, dok ih je 2017. bilo 1824.
Maloljetnici s mentalnim poremećajima u Hrvatskoj se mogu hospitalizirati samo u Zagrebu, Osijeku i Rijeci. Ukupno je 60-ak kreveta i 56 dječjih psihijatara.
“Svi smo pretrpani poslom. Procjene su da bi i psihijatara i kreveta trebalo biti dvostruko više”, kaže dječji psihijatar dr. Ivan Begovac, pročelnik Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju na Kliničkom bolničkom centru Zagreb. I tamo se bilježi sve više prvih pregleda, a najčešća su anksiozna stanja, depresija, poremećaji hranjenja i samoozljeđivanje.
Na preglede se čeka mjesecima. Roditelji mole psihologe koji rade privatno da im prime djecu, no i oni su unatoč visokim cijenama terapije prepuni posla.
Bez psihologa
No i dalje polovica osnovnih škola u Hrvatskoj nema zaposlene psihologe. I kada ih ima, rade s prevelikim brojem djece da bi mogli zadovoljiti sve potrebe. Lejla Talić je znala biti jedina psihologinja na 360 učenika, što znači da je mogla samo gasiti požare, kako kaže. “To stvara osjećaj velike bespomoćnosti. Znala sam noćima ne spavati od brige, a i od straha da se nešto ozbiljnije ne dogodi u školi”, kaže. Zato je od rujna 2023. pauzirala svoj posao u školi.
Kada je Marko bio dijete, bilo mu je uobičajeno da u parku prvi pristupi drugoj djeci i kaže: “Bok, ja sam Marko, hoćeš se igrati sa mnom?” Veselio se školi jer je mislio da će biti lijepo kao i u vrtiću. Učitelja koji ih je vodio prva četiri razreda osnovne škole pamti kao jednog od najboljih ljudi koje je upoznao. “Razgovarao je s nama i odgajao nas”, kaže Marko.
To bi značilo da ako bi netko nekoga zadirkivao ili se ružno ponašao, prekinuo bi nastavu i raspravljao s učenicima o tome dok se situacija ne bi izgladila. Imao je svoje metode medijacije u vrijeme kada se o medijaciji još nije govorilo u školama. To je značilo, na primjer, da je Marko jednom morao nacrtati psa razrednoj kolegici zato što ju je lupnuo knjigom nakon što ga je triput iz šale slala u školsku knjižnicu iako nije radila.
Lupkanje je bilo lagano, nije je zaboljelo, ali to je učitelju bio dovoljno da razred nauči da se tako ne komunicira. Zajednički su se dogovorili da će joj Marko za ispriku pokloniti crtež psa jer joj je to bila omiljena životinja.
A onda se u petom razredu Markov život promijenio kada je prvi put u holu te velike škole čuo iza leđa skupinu nepoznatih učenika kako podrugljivo komentiraju:
“Vidi kako je odjeven.”
Nosio je traperice i običnu majicu. Većina dečki nosila je trenirke.
“Vidi mu frizuru.”
Frizura mu je bila slična današnjoj; ravna smeđa kosa do ispod uha.
“Vidi mu cipele za balet.”
Nosio je crne vansice.
“Druži se s curama!”
Najbliže školske prijateljice Marku su bile cure.
“Sigurno je peder!”
Marko ni danas, u svojoj 18. godini, ne zna sviđaju li mu se dečki ili cure. Kaže da se nikada nije zaljubio, nikada mu se nitko nije čak ni sviđao. “Nisam obraćao pažnju na druge u tom smislu. Nekako si to nisam dozvoljavao zbog svega što se događalo”, kaže.
Suze u razredu
Marko se tog dana u holu rasplakao i onda razredniku prijavio što se dogodilo. Naučio je da razrednik brine za učenike i rješava probleme. No novi razrednik koji će voditi Markov razred od petog do osmog razreda mu je rekao da dođe po njega ako se to opet dogodi i pokaže mu tko ga vrijeđa.
Marko se nadao da se neće ponoviti, tim više što mu je bilo jasno da razrednikov recept neće funkcionirati. Kada se nešto dogodi na hodniku ili ispred škole, gdje se bullying uživo najčešće događa, počinitelji neće čekati da Marko otrči po razrednika. A škola ima 800 učenika i Marko nije znao tko su ti đaci.
To je bio početak redovitog četverogodišnjeg verbalnog zlostavljanja.
U pravilu svaki tjedan više puta. Nekad bi imao mira tjedan dana. Razni učenici koje uglavnom nije poznavao. Stariji i vršnjaci, češće dečki, ali i cure, uvijek su bili u grupi. Nikada netko iz njegova razreda. Najčešće vulgarna, seksualna dobacivanja, a nekad bi ga u prolazu i dodirivali po tijelu. Marko nije uzvraćao. Nije ni znao kako bi. Nekad bi ga vrijeđali i pred profesorima. Neki bi reagirali i to mu je značilo, neki ne bi, i to bi ga dodatno ponizilo.
Škola mu je postala noćna mora.
Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu predstavio je 2023. rezultate istraživanja vršnjačkog nasilja među zagrebačkim učenicima, prema kojem je gotovo 41 posto osnovnoškolaca izloženo uvredama, a 47 posto ružnim riječima od jednom mjesečno do gotovo svakodnevno.
“Nije potrebno puno, nekad nije potrebno ništa da biste bili meta”, kaže Lejla. I sama je devedesetih u Splitu u osnovnoj školi prošla verbalno nasilje samo zbog imena. Njezina dvije godine mlađa sestra Enisa nije imala nikakvih poteškoća u školi jer njezina učiteljica nije tolerirala izrugivanje.
Marko se požalio razredniku još dvaput, a kada je shvatio da mu neće pomoći, prestao je govoriti o tome i odlučio čekati da prođe. Uostalom, i kada bi našli zlostavljače, bojao se da bi mu se osvećivali i da bi bilo još gore. A i bilo ga je sram.
“Adolescentima je upravo od petog do osmog razreda najvažnije da ih vršnjaci prihvaćaju, zato bullying u tom razdoblju ostavlja velike posljedice na mentalno zdravlje”, objašnjava Lejla.
Marko je šutio i do šestog razreda razvio gotovo sve najčešće simptome koji, kako upozoravaju stručnjaci, ukazuju da nešto s djetetom nije u redu. Prestao se družiti. Zapravo, nije izlazio iz svoje sobe ako nije morao. Imao je česte glavobolje i bolove u trbuhu. Spavao je premalo ili previše. Kada bi legao, ponavljale bi mu se scene vrijeđanja i bile bi “glasnije od svake druge misli”, kako kaže. Jeo je minimalno iako je oduvijek bio mršav.
Imao je 43 kilograma na 173 centimetra visine.
“Kada te vrijeđa tako puno ljudi, osjećaš se manje vrijednim i povjeruješ da to zaslužuješ pa sam se kažnjavao ukidanjem hrane”, pojašnjava ono što je kasnije shvatio kroz razgovore sa psihijatricom.
Panični napadi
Počeo je dobivati panične napadaje, ponekad i više puta tjedno. Često prije nego što bi trebao izaći vani ili na putu do škole. Stezanje u prsima, kao da se guši, misli koje lete sto na sat, jaki strah da će se nešto grozno dogoditi i da mora pobjeći. Na početku je mislio da će umrijeti, nije znao što mu se događa, a onda se naučio živjeti s tim.
Roditelj su mu shvatili da nešto nije u redu kada je počeo dobivati lošije ocjene. Tako se najčešće roditelji alarmiraju, kažu psiholozi. Rekao im je što se događa, a oni su ga odveli psihologinji kojoj je ubrzo slagao da je zlostavljanje prestalo. Nije vidio kako mu ona može pomoći da to u školi stane, a nije htio da mu se roditelji brinu.
Ponovno je odlučio da više neće govoriti o tome. Ponavljao je sebi da treba izdržati osnovnu školu i da će u srednjoj biti bolje. Svu je snagu uložio u učenje. Kroz te četiri zadnje osnovnoškolske godine u školi jedino je od profesorice biologije na satu čuo da se nikoga ne smije diskriminirati na temelju seksualne orijentacije i identiteta. Nije prošao edukacije o vršnjačkom nasilju, nenasilnoj komunikaciji ili uopće o toleranciji, niti je čuo da se u školi provode.
Poslali smo upit Markovoj osnovnoj školi o tome jesu li imali slučajeve vršnjačkog nasilja i kako su im pristupali te provode li se u školi kakve edukacije o osvještavanju i prevenciji nasija. Nismo dobili odgovor. U telefonskom razgovoru nam je potom ravnatelj rekao da nisu dužni odgovoriti, iako se radi o javnoj ustanovi.
“Djeca ne razumiju što im se događa. Roditelji ne znaju što se događa s djecom. Škole ne znaju što se događa s učenicima. A i kada znaju, ne poduzimaju mnogo. Ne snalaze se. Niti se pokušavaju snaći”, kaže Marko.
On je pred kraj osnovne škole počeo čitati o mentalnom zdravlju. Nalazio je na forumima iskustva slična njegovima i postalo mu je jasnije što mu se događa. Društvene mreže je izbjegavao koliko god je mogao. Najviše TikTok, jer je najgori, kaže, tamo se sve može naći: savjete kako što brže i bolje povratiti nakon prejedanja, kako dane preživjeti na Coli zero i žvakama, upute kako zavezati čvor ili koliko tableta popiti ako se želiš ubiti. U hashtagu se samo zamijeni jedno slovo u riječi suicide ili eating disorder i prolazi filtere objave.
Dočekao je kraj osnovne škole i upisao gimnaziju koju je želio. Tu je upoznao Tinu. Ubrzo je shvatio da nije postalo bolje. Nitko ga nije vrijeđao, vršnjačko nasilje se i inače smanjuje u srednjoj školi, posebno u gimnazijama, ali su u razredu bili podijeljeni na grupicu onih koji su kul i ostale koje se ignorira, a svi su se međusobno tračali i natjecali u ocjenama.
Marko je na kraju školske godine s 4,3 imao najlošiji prosjek u razredu. Tina je taj prvi razred prošla s 4,6 i kaže da su je zbog toga ismijavali. “Ali makar više nije bilo normalno, kao u osnovnoj školi, da ti priđe cura iz razreda i kaže: ‘Čisto da znaš da su danas Petar i Iva rekli da si ružna‘”, kaže Tina.
Odlazak iz škole
I Tina i Marko su se prebacili u drugu školu i zbližili se. Taj razred je bitno drukčiji, složniji i opušteniji, kažu. Kada im je oboma krenulo nabolje, u drugom razredu se ubila Tinina bivša cura. Nije imala povijest psihičkih bolesti, ni roditelji ni prijatelji ne znaju zašto je to napravila.
Tina je potonula, a i Markovo krhko stanje se urušilo i vratili su se česti panični napadaji. U trećem razredu mu je školska psihologinja sugerirala da ide kod dječjeg psihijatra. Roditelji su mu našli psihijatricu s privatnom praksom. Premalo je dječjih psihijatra i dugačke su liste čekanja u javnom zdravstvu.
Dijagnosticirana mu je depresija, panični poremećaj, anoreksija nervoza i elementi PTSP-a. Posljednjih godinu dana ide na terapiju i pije antidepresiv Zoloft, stabilizator raspoloženja Lamictal i Xanax ako osjeti da će imati panični napad. Marko je bolje i ne osjeća tjeskobu, ali kaže da je to od lijekova. Želi studirati medicinu i specijalizirati psihijatriju.
“Izgubio sam toliko djetinjstva. To se nikome ne bi trebalo dogoditi, ali je makar najgore iza mene”, uvjeren je.
No iako je prošlo dosta vremena otkako mu je netko dobacio uvredu, kada sretne djecu uzrasta osmog razreda smrzne se i mora sebi reći: “To je samo PTSP. Maturant si, djeca ti ne mogu ništa.”
Nekad upali, a nekad ipak dobije napad panike.
