Decembar u Štokholmu.
Deseti decembar u Štokholmu.
Deseti decembar hiljadu devetsto šezdeset i prve u Štokholmu.
U pompeznoj dvorani Koncertne palate Švedske akademije održava se ceremonija svečanog ruha i svjetskog kalibra. U negdašnjoj zgradi Štokholmske berze, te nedjelje, 10. decembra 1961. godine, Nobelovu nagradu za književnost dobija “naše gore list”. Te štokholmske noći, Ivo Andrić postaje “naš Nobelovac”. Prilikom uručenja priznanja za cjelokupni književni opus, Anders Osterling, stalni sekretar Švedske akademije, pred svima i na glas reče Ivi:
Veliko je zadovoljstvo za Švedsku akademiju da nagradi jednog vrijednog predstavnika onog jezičkog područja koje do sada nije bilo predstavljeno u listi nagrađenih. Uz izražavanje naših iskrenih čestitki, ja Vas molim da primite ovaj znak počasti iz ruku njegovog veličanstva kralja.
I upravo zbog toga što sve do te 1961. godine naše jezičko područje nije bilo predstavljeno u listi nagrađenih, Andrić tada posta opšte dobro drugova i drugarica cijele onomadne Federativne Narodne Republike Jugoslavije. I sam drug Tito mu je onomad čestitao, a to bi se čak moglo smatrati i svojevrsnim Nobelom za sebe.
Prvi Nobelovac.
Naš prvi Nobelovac.
(A, ako je suditi po podršci koju, kako vlast, tako i javnost kontinuirano pruža živućim književnicima brdovitog nam Balkana, te ako je vjerovati da je Dilan dokaz dilejizma Švedske Akademije, prvi Nobelovac će zasigurno ostati i jedini.)
Još 26. oktobra te godine je objelodanjeno da će zlatna medalja, diploma sa izjavom te dokument Skandinavske banke o novčanom iznosu nagrade – sveto trojstvo Nobela – biti uručeni našem Ivi. Savez književnika Jugoslavije je te 1961, uz našeg Ivu, predložio i hrvatskog Miroslava. I premda će mnogi vojevati strastvene epove o neprijateljskoj vatri između Andrića i Krleže, Ivo je haiku izrazom sumirao stvar:
Ne Krleža ili Andrić, nego Krleža i Andrić.
Takav je čovjek bio naš Ivo.
Poslije će se otkriti da je ovaj naš te 1961. bio u konkurenciji sa “opasnim” igračima književnog izraza, poput engleskog Dž.R.R. Tolkina, američkog Džona Stajnbeka i italijanskog Alberta Moravije. I da se u kući Andrića vodila ozbiljna polemika o toaleti supružnika.
Jer i naš Ivo je bio samo čovjek.
Književnik, istoričar i hroničar te jugoslovenski diplomata, ali prevashodno čovjek.
Toliko veliki čovjek da je Nobelove hartije od ekonomske vrijednosti, novčanice “zarađene” sopstvenim golim rukama, poklonio Savjetu za kulturu Narodne Republike Bosne i Hercegovine, a u svrhu unapređenja narodnih biblioteka.
Možda je već tada naslutio kud ne plovi ovaj naš brod.
Prisutnima tog decembra 1961. godine, Andrić se obratio na francuskom. Govor “O priči i pričanju” će kasnije biti objavljen u publikaciji “Nobelova nagrada”, koju godišnje izdaje Nobelova fondacija, te sabran u Andrićevim “Sabranim djelima”.
Andrić nije volio da govori o sebi. I, za jednog umjetnika riječi, ovaj govor mu je odveć teško pao.
Andrić nije volio da govori o sebi, jer je vjerovao da književnik već sve kaže kada preda svoje djelo javnosti.
Andrić nije volio da govori o sebi, ali je s ponosom nosio ordenje Nobelovca. Ne zbog sebe, nego zbog nas.
Želja Alfreda Bernharda Nobela bila je da u amanet svojoj domovini ostavi vrijednost koja neće poznavati nacionalne, religijske ili kulturolške razlike. A želja Ive Andriće je bila da u amanet svojoj domovini ostavi osvjetlan obraz. Da za svoju Jugoslaviju, cijelu svoju Jugoslaviju, sačuva barem dio moći jezika, snage duha i velelepnosti književnosti.
Takav je čovjek bio naš Ivo.
A šta smo mu mi uradili?
Mi smo prvo podijelili sebe, a potom i njega.
Od našeg Nobelovca, Ivo je, u vrtlogu naših, vaših i njihovih igara prijestolja, postao…
Srbin. (Sam je rekao da je Srbenda, majku mu staru.)
Hrvat. (Isuse, ime mu je Ivo. Dakle, što drugo uopće može da bude do Hrvat?)
Bosanac. (Iz Travnika je, ba, šta prićaš?)
Još u doba stare Grčke se vjerovalo i vrednovalo da ona djela, koja posjeduju, kako estetsku, tako i umjetničku vrijednost, poslije smrti autora postaju vlasništvo čovječanstva. Postaju opšte dobro, koje ostaje u nasljedstvo budućim generacijama.
Zar nije naš Ivo onda dobro čovječanstva?
I premda autorska prava poznajemo kao i dobar dio autora (nimalo), i premda nam je stalo do književnosti samo onda kad treba da se busamo u prsa čija je veća, zar ne bi trebalo da bude tako?
Zar ne bi trebalo da prestanemo ovakvog jednog čovjeka i ovakvog jednog umjetnika svoditi na igračku koja je čas moja, čas tvoja, a čas “igramo se zajedno u pijesku, jer su nam tako rekli ovi proevropski oci”?
Neka ga svojataju oni koji misle da se jedan Ivo može posjedovati.
I neka nas Gospod Bog čuva onih koji se bore za taj svijet u kom će jedan Ivo Andrić biti ništa više do Srbin, Hrvat ili Bosanac.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha,
Andrić.
