U prvom dijelu priče o 10 najistaknutijih predstavnica supertalentovane generacije alternativnih muzičarki devedesetih godina prošlog vijeka bilo je mjesta za kantautorke. U nastavku, međutim, prostora ima samo za „frontvumenke“ koje su svoje bendove predvodile do vrhova top listi i rasprodatih turneja.
Nina Person
Za razliku od južnjačke grubosti tada nagrađivane Melise Eteridž, sa sjevera Evrope je stigao nježni, melanholični pop u formi benda The Cardigans. Singlovi od kojih se ježila koža zaljubljenih bili su tako efektni jer su bili upakovani u Nininu jedinstvenu auru. Sanjivim glasom, prividnom sjevernjačkom hladnoćom i pogledom koji izaziva žmarce očaravala je fanove oba pola.
Poput kolega iz drugih bendova iste generacije, i Cardigansi su se raspali odmah po ulasku u 21. vijek, pa se ponovo sastali desetak godina poslije, dok je Nina u međuvremenu stvarala solo. Ipak, unikatna atmosfera iz perioda od albuma „Life“ do „Gran Turismo“ nikada nije ponovljena.
Često stihove pišem u posljednji tren i obično kada dođem kući pijana, jer kada sam pijana sebe shvatam vrlo ozbiljno. (Intervju za Independent, 1998. godine)
Rouzin Marfi
„Sviđa li ti se moj uski džemper? Vidiš kako mi stoji“, kultne su rečenice kojima je Rouzi na jednoj žurci prišla Marku Brajdonu, sa kojim će potom stvoriti dens pop duet Moloko. Prvi dio uleta za respekt iskorišten je za naslov debitantskog albuma, a i nastavak je obilježila Rouzina otkačenost. Ispoljavala se u energičnim i kostimografski šarolikim nastupima, ali i raznim kapricima poput onog kada je širom Švajcarske tragano za fotogeničnom crno-bijelom kravom sa kojom bi se Rouzin fotografisala dok je muze.
Moloko su se, za razliku od drugih, dostojanstveno razišli, uspješnim albumom i bez pokušaja oživljavanja stare slave. Raskid između ljubavnika je tako očuvao uspomene, a Rouzin dobro napreduje u solo karijeri, i dalje muzički i modno jedinstvena.
Svi su tada bili mnogo ozbiljni i potpuno odbijali modu i šoumene bilo koje vrste. Udarila sam na to, jer mi se uopšte nije sviđalo. Smatrala sam da je bilo vrlo neiskreno. (Intervju za Independent, 2015. godine)
Sandra Nasić
Guano Apes su godinama u oči i uši nemilosrdno sasipali decibele čvrstog zvuka i sate hiperenergičnih live nastupa. Bend je uvijek počivao na Sandri, sposobnoj da se u sekundi transformiše iz krhke djevojčice šarmantnog osmijeha u podivljalog dječaka koji reži na mikrofon. Njemačka četvorka bila je jedna od najvećih koncertnih atrakcija devedesetih, a pjevačica hrvatskog porijekla uzor alternativnih tinejdžerki.
Po ustaljenom šablonu, bend se raspao početkom novog milenijuma, ali se pokazalo da ne umiju jedni bez drugih, te oživljavaju 2009. godine. Iako novi zvuk nema oštricu iz mladosti, Sandra je i dalje vladarka svake bine na koju kroči.
Čovjek mora da bude sam svoj mačo da bi mu išlo dobro. Ali, u osnovi, i dalje stoji da je to tačno. Što više želite da se uspete, to je teže, ali to je tako svugdje, a ne samo u svijetu muzike. (O tome da li je muzika mačo industrija, Planet Interview, 2014. godine)
Širli Menson
Od pojave benda Garbage, Širli se poigravala stajlingom, krećući se od skupocjenih kreacija do kožnih suknji i pocijepanih mrežastih čarapa, uvijek precizno pogođajući liniju rok seksepila, od kojeg je dio njenih koleginica bježao u godinama ženske muzičke revolucije. Ona je učinila suprotno, objeručke prihvativši imidž mračne ljepotice i efektno ga potčinivši svojoj muzici, kojom je dominirao njen senzualno snažni vokal.
Nakon devedesetih se tu i tamo bućnula u glumačke vode, a Garbage i danas praši podjednako žestoko. U međuvremenu, Širli je učestvovala u brojnim kampanjama za pomoć oboljelima, borila se za prava životinja, ali i stekla status istaknute feministkinje.
Želim da čujem alterantivni ženski stav u muzici. Želim da čujem čudne žene, želim da čujem buntovne, provokativne, ali sada postoji disbalans u našoj kulturi i ti glasovi su utišani. (O muzičkoj sceni dvijehiljaditih, Sydney Morning Herald, 2012. godine)
https://www.youtube.com/watch?v=CyzF-5Gb1SA
Skin
Zaštitno lice generacije, biseksualna tamnoputa pjevačica upečatljivih očiju i androgenog imidža, bila je miljenica fotografa i dizajnera. Njen sastav Skunk Anansie je uspješno miješao politički angažovani pank, mračni alter rok i emotivni pop te punio stadione. Skin je pred kamerama bila zavodljiva ljepotica prepoznatljive pojave, na bini žestoka ratnica bez pardona prema ikome, a u javnosti djevojka koja ruši polne, seksualne i rasne barijere.
I Skunk Anansie su bili žrtve rasula dotadašnje scene, da bi se nakon godina neuspješnih soliranja ponovo ujedinili. Kao Guano Apes, i oni su danas mirniji i tiši, ali Skin još uvijek posjeduje vokal koji je svojevremeno dostojno parirao jednom Lućanu Pavarotiju, kao i crtu svog ludila, koje je i danas baca sa stejdževa na ruke publike.
Kada bijelac pjeva kao Sem Smit ili repa kao Eminem, svi su u fazonu „to je jebeno nevjerovatno, vidi tog bijelca kako pjeva kao crnci“. Ali kada crnci predvode metal bend, operu ili nešto slično, odjednom je priča „ti ne bi trebalo to da radiš“. (O predrasudama prema tamnoputim muzičarima, Artist Direct, 2016. godine)
Generacija koja (ne) dolazi
Ranih dvijehiljaditih, kao da je asteroid pao na dio muzičke scene po imenu „pop rok muzičarke sa kvalitetom, stavom i autentičnošću“, te ih zbrisao brže nego dinosauruse. Prva decenija novog milenijuma protekla je tako u uzaludnom iščekivanju da Avril Lavinj odraste ili Ejmi Li prestane da bude dobro dijete, uz poneku svijetlu tačku poput Pink, ali tek druga decenija donosi kakvu-takvu nadu za oporavak.
Prazan prostor je najbolje iskoristila Florens Velč, kao kompletna i po mnogo čemu prepoznatljiva umjetnica, kojoj nije strano ni lomljenje kostiju tokom nastupa. Ipak, karakterom, pojavom i muzičkim izrazom nešto bliža heorinama ovog članka je Hejli Vilijams, harizmatična šarena predvodnica grupe Paramore.
https://www.youtube.com/watch?v=c3oF4dk6x8s
I među onima koje su devedesetih tek rođene ima kandidatkinja za „produženje ove vrste“. Primjera radi, Holzi je napravila bum već debi albumom, u koji su uklopljeni elektropop zvuk i poruke generacije koja tek odrasta, a njeni aduti su i neobična boja glasa te atraktivan imidž. Tu je i Tejlor Momsen, glumica iz serije „Gossip Girl“ i pjevačica benda The Pretty Reckless, koja kao da je nepriznato dijete Majlsa Kenedija i Kortni Lav, sa nevjerovatnim vokalom naslijeđenim od oca i scenskom pojavom kreiranom po uzoru na majku.
Međutim, i Holzi i Tejlor moraju da se izbore sa dječijim bolestima, poput lutanja u traženju svog pravca ili bespotrebnih skidanja na sceni, a slični izazovi stoje i pred njihovim vršnjakinjama. Sve zajedno, mlade muzičarke suočavaju se i sa brojnim preprekama koje pred njih postavlja današnja, i dalje pogubljena muzička industrija, koja još uvijek juri sopstveni rep u potrazi za muzičkom alhemijom digitalnog doba.
I’m lost, but…
Generacija iz devedesetih tako ostaje upamćena kao rijetko talentovana, autentična i uticajna grupa međusobno različitih muzičarki, čija zajednička muzička zaostavština i danas pojednako izaziva poštovanje i nostalgiju.
„I'm lost, but I'm hopeful, baby“, poručivala je Alanis Moriset u „Hand In My Pocket“, singlu sa svog remek-djela „Jagged Little Pill“, možda predosjećajući da će baš taj stih prerasti u epitaf cijele muzičke epohe.
Epohe u kojoj su pisana nova pravila, samo da bi i ona bila prekršena, i to od strane prkosnih prestupnica naoružanih mikrofonima.
Tekst napisao Nenad Bosnić, Bloginjin BFF
