Ja sam Ana i na tridesetsedmi rođendan sam saznala da imam autizam.
Da sam cijeli život na spektru autizma. A spektar je zeznut, osobito kad ste žena.
Gle, sve kužim. Ne izgledam autistično. Relativno sam uspješna. Šarmantna. Nastupam. Funkcionalna. Naizgled nemam poteškoća.
Ali imam. Puno. I dobar dio životne energije trošim da ih maskiram ili kompenziram.
Svoju priču želim ispričati kao žena.
Naime, autistične djevojčice u startu su manje dijagnosticirane, danas to znamo. Autizam i ADHD dugo su bili poremećaji dječaka. I za razliku od dječaka sposobnije su, a i pod većim pritiskom maskirati i kompenzirati svoju neurodivergetnost, svoju drugačijost, svoje hendikepe, ali i svoje svjetove.
Sposobnije ili pod većim pritiskom? Kako vam drago.
Neurodivergentne nedijagnosticirane žene pod većim su rizikom oboljenja od fizičkih i psihičkih bolesti, jer sve to kompenziranje je kula od karata koja se neminovno u jednom trenutku krene rušiti. Moja se krenula rušiti prije 3 godine i sretna sam zbog toga.
Sad, s trideset sedam godina ja prvi put u životu imam adekvatnu podršku i alate da živim svojim autentičnim životom u kojem si dopuštam biti drugačija i svoja.
Ja sam Ana, imam autizam. Ja, vi, vaše mame, sestre, prijateljice, partnerice ili vaše malene djevojčice.
Moja je priča priča mnogih žena. Možda sam neurodrugačija, ali nisam sama.
I veselim se vremenu i društvu kad će autistične djevojčice znati da nisu ni one.
Piše: Ana
