U teglicu ajvara stanu paprike, patlidžan, ulje, bijeli luk… Plastično! Put do te teglice je velika poljoprivredna muka. Kako? Vrlo lako, vjerujte.
Za početak prisjetite se da živite u BiH.
Praveći zimnicu ove godine potroših nešto više od 100 maraka. Ima tu desetek teglica svega. Ajvara, šarene salate, paprika punjenih kupusom, malo turšije u burencetu, soka od grožđa i džema od šljiva. Meni dosta, nisam mnogo potrošila, a mirna sam neko vrijeme. Ustajala sam ujutru u pet sati ujutru da trknem po “robu s kamiona”, jer na putu do tezge poskupi. Žrtva mi se svakako isplatila.
Kiša pada danima. Natopila je sve, pa sa posla trčim kući da mi se “vlaga ne uvuče u kosti”. Hladno je već. Ručak na stolu, a teglica ispred mene. Gledam je i skočim. Gazda Petar, tu na pijaci u komšiluku, još ni ne pomišlja da krene, a došao je jutros, u cik zore.
Na njemu kabanica, ispod kabanice jakna, ispod jakne debele majice. Duva u ruke prepune žuljeva i otvrdle kože, ne bi li ih bar malo ugrijao.
“Dobar dan, čika Pero. Kako ide?”
“A, ide, sinko, kao i svaki dan. Evo i danas ću baciti ove tikve, do sutra će strunuti. Još sam ih raspolovio pa prodavao polovice. Nema narod para”.
Pored tikve cijena – dvije KM
“Dajte, čika Pero, treba meni. Može u zamrzivač pa ću Dani praviti čorbice”.
Danas je, na zakupljenoj tezgi, zaradio 20 KM. Poljoprivredna je muka ona koja traje dovijeka. Čika Pero nije htio da napusti ognjište. Ima tu negdje, kao moj otac, šezdeset i možda koju preko. A za to godina prevalio je preko leđa tri života.
Kiša pada danima. Natopila je sve, pa sa posla trčim kući da mi se “vlaga ne uvuče u kosti”. Hladno je već. Ručak na stolu, a teglica ispred mene. Gledam je i skočim. Gazda Petar, tu na pijaci u komšiluku, još ni ne pomišlja da krene, a došao je jutros, u cik zore.
“Znaš li, sine, koliko uložim, a koliko mi se vrati? Ustajem ujutru u četiri. Zimi je malo lakše. Ima samo posla oko stoke. Ali ljeti. Ne znaš kuda bi prije. Komšiji platim da mi uzore zemlju, pa posijem svega i za kuću i za prodaju. Krompir po pet puta okopavam. Te korov, te zlatice, te baje i bajice. Pa kupim prašak da mi plod nešto ne pojede. Sve to košta. A onda dođem na pijacu i ovaj preko puta mi dobaci:'Bome, Pero, skup ti ovaj krompir. Pola marke. Zacijenio si ga'”, priča mi razočaran.
Svjestan je da ga ubi uvoz, iako mu, uz sva objašnjenja ekonomista, nije jasno kako ta roba može biti jeftinija. Taj krompir je kao iz kataloga, njegov je poput njegovih vrijednih ruku – kvrgav i nešto deblje kore. Ali zdraviji, vjerujte, zdraviji. Podsticaji se dese s vremena na vrijeme, ali su mu, kaže, slaba pomoć.
Ovo osjetljivo povrće, kako čika Pero naziva papriku, patlidžan, paradajz i tikvicu, mora posebno da njeguje. A svakog dana moli Boga da mu nepogode ne unište usjeve. A onda se desi grad. Veličine lješnika.
“Posere mi se Bog, dijete moje, na sve što sam radio. Prije dvije godine uložio sam nekoliko hiljada u plastenik. Velik je, baš lijepa bašta. To me spasilo. Sad imam i salate i blitve i ma'una i gra'a, graška, krastavaca, mrkve… Sve što ti kupiš i drago mi je što ima ljudi koji bi dali i marku više, a da su sigurni šta daju svom djetetu. Ja te, sine, nikad ne bi’ prevario. Pa puna mi je kuća čeljadi”, vidi mu se u očima zrnce sreće dok se polako pakuje.
“Idem, čika Pero. Hladno je”.
“‘Ajde, u zdravlje, sine. Vidimo se. Sutra ću imati lijepog luka i onih jesenjih krušaka pa svrati”.
Kad stigne kući, prvo će u štalu. Da namiri stoku. A u krevet će kad sve to završi.
Odlazim u obljižni market. Cijene mi, na svu tu čika Perinu muku, izgledaju smiješno. Teglica ajvara od dvije i po do tri marke. Čika Pero je u tu papriku uložio mnogo više. Od novca do sebe cijelog. A to niko ne cijeni.
“Posere mi Bog, dijete moje, na sve što sam radio. Prije dvije godine uložio sam nekoliko hiljada u plastenik. Velik je, baš lijepa bašta. To me spasilo. Sad imam i salate i blitve i ma'una i gra'a i graška… Sve ono što ti kupiš i drago mi je što ima ljudi koji bi dali i marku više, a da su sigurni šta daju svom djetetu. Ja te, sine, nikad ne bi’ prevario. Pa puna mi je kuća ćeljadi”, vidi mu se u očima zrnce sreće dok se polako pakuje.
Sutra je opet na pijaci, tu u komšiluku. Smrzavaće se i više od dvanaest sati da bi zaradio 20 KM. Uložiće ih u neku novu poljoprivrednu ideju. Čika Pero neće otići doktoru zbog krive kičme i žuljeva na rukama, vremena nema. Onaj komšija s početka, srediće se i krenuti na posao. U neku toplu kancelariju. Radno vrijeme traje osam sati. Dobaciće da su Perine radničke ruke zacijenile proizvod.
