“Volim osjećaj odgovornosti kad treba da izađem na scenu, da poruku prenesem na najbolji način. Sam čin kolektivne igre, koja je u pozorištu alfa i omega… Biti glumac je plemenito, ali i teško. Traži ogroman rad na sebi, fizičku i psihičku istrajnost. Svakom novom predstavom, radom sa svjetski poznatim i priznatim rediteljima, otkrivam nešto novo.”
Ovim riječima priču za “Lolu” o divnom poslu, svijetu lutaka i bajki, započela je Zorana Šuman, glumica Dječijeg pozorišta Republike Srpske.
Sebe, glumicu, ne vidi kao dječijeg idola, već “nešto” kroz šta će publici, djeci, biti približene prave vrijednosti.
“Uživam u predstavama koje nose jaku poruku, veličaju ljubav iznad svega, koje vaspitavaju, ali i one koje ispravljaju, kritikuju, ukazuju na društvene anomalije. Volim da igram više različitih likova, koji su od mene same možda suprotni”, priča Zorana sa jednakim uzbuđenjem kao i prvog dana kada je stala na daske koje život znače.
Na pitanje da li glumac može da bude glumac, ako na to gleda samo kao profesiju odgovara da biti glumac jeste profesija, ali od drugih je izdvaja veliki entuzijazam i ljubav. U ovo vrijeme i gledano kroz istoriju, kaže, pozorište i kultura opstaju upravo zahvaljujući tome.
“Današnji glumac primoran je, zarad egzistencije, da pristaje na razne projekte pa bi se reklo da je samo profesija. Ali, u njegovom prapočetku isključivo su prisutni drugi motivi njegovog ličnog zadovoljenja”, objašnjava Zorana.
Njegovanje publike je veoma važno pa je srećna što, kao glumica Dječijeg pozorišta RS, može na taj način da utiče na mladog čovjeka.
Da vjeruje! Da prepozna vrijednosti.
Iako je posla i učenja na sceni mnogo, vremena za druge ljubavi i prijatelje uvijek ima.
U njenom malom svijetu, kada se ugase svjetla pozornice, čeka je Aljoša. Uloga majke je najzahtjevnija, za nju ne postoji scenario, ali ona se i ne uči, već osjeća. Tu životnu rolu tek treba da odigra na pravi način.
“Aljoša ima deset godina. Blag, plavušan, moj mali Rus, moj Lalo. Voli muziku, svira gitaru… Voli matematiku, što se za majku nije moglo reći.(smijeh) Prisutan je na mojim probama, objektivan jako, pa nije mama uvijek najbolja. Srećna sam kada pohvali moje kolege koji su zablistali u predstavi. Tu su i djeca mog brata. Biti tetka jednom Nikoli i smizli Milici je pravo bogatstvo”, naglašava Zorana.
Kada, s beskrajnom ljubavlju, govori o odnosu sa sinom kaže da su drugari i da voli što joj se povjerava, ali granica se ne smije preći.
“Ipak je život jasno podijelio uloge. Majčinstvo me promijenilo jako, preko noći. Imala sam periode velike preosjetljivosti i pretjerane brižnosti, do nevjerovatnog osjećaja hrabrosti, kada misliš da možeš i moraš da pomjeraš planine, pa sve do trenutka kada počneš da svoju majku gledaš drugim očima. I da si zahvalan Bogu što ti roditelji postoje”, objašnjava.
Žena je, ali drugim ženama, na kraju našeg razgovora, nije željela da šalje poruku: “Radite na sebi, istrajte, hranite se zdravo, odvojite vrijeme za sebe… “, jer mnoge od njih jedva sastavljaju kraj sa krajem.
“Rekla bih da se okrenemo više jedne drugima, da se uvažavamo, da osluškujemo šta druge govore”, poručila je Zorana i otrčala na scenu.
Nove bajke već se pripremaju u Dječijem pozorištu RS, a ona, divne duše i velikog srca, cijelu sebe će i u novoj sezoni pokloniti najmlađoj publici.
