Ejdrien Rič, poznata pjesnikinja i autorka, jedina osoba u istoriji koja je u znak protesta odbila da primi Nacionalnu medalju za umjetnost, najviše umjetničko priznanje u SAD-u, pisala je najljepše stihove i promišljanja o ljubavi.
Jednom od njih, prelijepo i paradoksalno, posvetio je nekoliko redova u svojoj knjizi “U slavu neproživljenog života” objasniti psihoanalitičar Adam Filips. Danas vam Lola donosi tu kratku igru misli, riječi i osjećanja i jednu zanimljivu, od ko zna koliko, njenih interpretacija.
Pokušavajući da shvati kako ljubav prečišćava i proljepšava istinu, Ejdrijen je zapisala: “Častan ljudski odnos – onaj u kom dvoje ljudi imaju pravo da koriste riječ “ljubav” – je proces, osjetljiv, naslilan, često zastrašujući za obe strane, proces prečišćavanja istina koje dvoje ljudi mogu reći jedno drugom.”
Ali između svih podvojenosti koje ljubavi daju njenu napetost i gorčinu: isprepletenosti i igre uzbuđenja i boli, želje i razočaranja, čežnje i straha od gubitka, stoji činjenica da je put koji vodi toj međusobno prečišćenoj istini nužno ispunjen fikcijama. Mi se nikada ne zaljubljujemo u osobu kakva je ona zaista, potpuno odvojena i nezavisna od nas, već u zamisao, fantaziju kako ona može da popuni ono što nedostaje u našem životu.
Filips o ovom elegantnom i pomalo zbunjujućem odjeljku piše:
“Sve ljubavne priče su zapravo frustrirajuće. Zaljubiti se znači biti podsjećan na razočaranje za koje niste ni znali da postoji u vama. Željeli ste nekoga, osjećali ste da ste bili lišeni nečega, uskraćeni za nešto i onda odjednom izgleda da je to tu, pred vama. I ono čega se prisjećate, što se obnavlja u novom iskustvu je intenzitet frustracije i razočaranja, praćen jednako jakim osjećanjem zadovoljstva. To je, ma kako čudno zvučalo, kao da ste sve vrijeme čekali nekoga, ali niste znali ko je to, sve dok ga niste sreli. I moguće je da uopšte niste mislili da bilo šta fali u vašem životu, ali ta svijest će se iznenada probuditi kada sretnete onoga koga želite.
Ono što bi jedan psihoanalitičar dodao ljubavnoj priči je dio u kome je osoba u koju se zaljubljujete zaista muškarac ili žena iz vaših snova, ona koju ste je sanjali i prije nego što ste je sreli, koju ste je izgradili u mašti na osnovu prethodnih iskustva, možda stvarnih, a možda i zamišljenih. Prepoznajete tu jednu osobu s takvom sigurnošću, jer je već na neki način savršeno poznajete. Baš zato i zato što je, prilično bukvalno, očekujete i iščekujete, osjećate kao da je znate cijelog života, a opet je stranac i enigma. Te osobe su poznata strana tijela, poznate strane stvari.”
Ova podvojenost poznatog i stranog je znana i u onom odnosu prisustva i odsustva, s kojim je svaki zaljubljen čovjek odlično upoznat: istovremena i potpuno jednaka jačina želje za prisustvom i bola zbog odsustva voljene osobe:
“Tek kada sretnete tu jednu, pravu osobu, počećete da osjećate nedostajanje. Jer, nekako djeluje da je potrebno prisustvo objekta, kako bi se prepoznalo da on fali. Neka vrsta iščekivanja i čežnje su prethodili susretu, ali susret je nužan da bi se osjetila puna moć frustracije koja dolazi s njihovim (novom) odsustvom.”
Zaljubiti se, pronaći svoju strast, zapravo su lociranja u stvarnim ljudima vlastitih predstava, prepoznavanje onoga čime ste nesvjesno frustrirani, zbog čega ste razočarani.
Ili bar tako jedan psihoanalitičar smatra. Da li je to ono što je slavna pjesnikinja mislila, da li je to ono što se u vama nalazi i što osjećate, moraćete sami da pronađete odgovor, da li u sebi samima ili prilikom susreta s nekim drugim i u nekome drugome.
