Čitam ovih dana o maltretiranju djevojke sa oštećenjem vida od strane njene porodice. Od strane onih koji bi joj trebali biti najbliži i saveznici u borbi sa svijetom koji joj nije prilagođen. Štit joj prestanu biti onog trenutka kad preraste mogućnost fizičke zaštite i kad počne sama promišljati svijet oko sebe. Štit joj i ne treba, ako će rasti u zdravu ličnost. Ali saveznik joj je neophodan. I o saveznicima bih, ne lažući vas da postoje ljudi koji osobe sa invaliditetom iskorištavaju. Niti da postoje osobe sa invaliditetom kojima je invaliditet jedina stvar koju imaju za eksploataciju.
Saveznik vam je roditelj, koji nakon prvobitnog urlika i bola koji ga siječe, odluči da je mnogo manje bitno kako se osjeća, a mnogo bitnije kako ćete vi, za života, sami sa sobom, a i nakon što njega ne bude.
Saveznik je roditelj koji vas posmatra iz prikrajka, boreći se sa željom da svoj djeci iz komšiluka istuče male guzice jer vas izazivaju, gurkaju i ostavljaju po strani, ali pusti da otplačete, stegne zube i drekne na vas ‘Bori se i ne daj se, vrati!’, dok istovremeno vjeruje u autoregulaciju malog čopora i vašu snagu dok lije suze iza zavjese.
Saveznik je roditelj koji vas pošalje na ekskurziju i grčevito steže slušalicu čitav dan da bi jednom dnevno okrenuo broj da vas provjeri, tek toliko da mu srce ne otkaže do sutradan. Roditelj koji drekne na školsku upravu koja vas je poslala na izlet u neku ruralnu regiju, a on morao da poteže sve druge roditelje i umrežava da se živi i zdravi vratite odmah po dolasku. Roditelj koji ne oprašta komarce koji vas izujedaše tom prilikom a opet strpljivo maže noću crvene plikove da se ne probudite od svraba.
Roditelj koji dijete nosi ili vozi u školu, svaki dan, nadajući se da će knjiga dati rezultat kad sve rehabilitacije iscrpe svoje kapacitete. Jednom će ga nestati, mora se živjeti.
Roditelj koji od penzije četiri puta manje od prosječne potrošačke korpe isplanira sve udžbenike za ono što morate naučiti. Roditelj kojem mahnete dok odlazi na posao i koji vas nakon smjene na jednom poslu, u pauzi do drugog, zatiče u istom položaju nad knjigom. Roditelj kojem nijedna knjiga nije skupa. Položiće se i stručni, uplatiće se i taksa, veća od penzije koju zaradi za pun radni vijek u državi u kojoj ništa nije na ruku osobi sa invaliditetom i njenoj porodici. Jednom će sav njegov trud biti baš na mjestu, kad stignu vaši rezultati.
Roditelj koji zna da jednom morate raširiti krila i otići, koji se rodbini krišom jada da je kuća pusta bez vas a opet sa osmijehom dočeka ideju da vas čeka neko novo poglavlje. Roditelj koji, znajući šta je prošao ili prošla, dotrči da vašem djetetu promijeni pelene i prijavljuje se da ga nosa umjesto vas kad zatreba.
Roditelj koji ne zna kako će podnijeti vaše vjenčanje a da ne cmizdri k'o u serijama i opet vam stegne ruku tog dana potiskujući pitanje kako ćete posložiti suđe na više police i kako će izgledati kompromis oko postavljanja stvari u vašem stanu, različit od onoga što ste navikli, a opet bitan – jer ne vidite.
Roditelj koji će doći do vas kad vam se rodi mladunče, da priča sa vama o onom kako se dijete glasa, kako signalizira i da vam raščlani dileme oko izraza lica, znajući da će vam biti teško jer ne čujete plač svog djeteta.
Roditelj koji sačeka da sagovornik izdeklamuje pitanje za vas istom tom roditelju, pa ga najljubaznije zamoli da ga postavi i vama, kipteći iznutra što niste ličnost u svima oko vas.
Roditelj koji vam bezbroj puta ponovi jednu te istu riječ, da izdeklamujete glasove baš onako kako treba, znajući da vam se jezik slomio previše puta na tim istim zapetljavajućim riječima.
Roditelj koji zna granicu roditeljstva i da baš ne treba vašoj maloj pubertetskoj družini na rođendanu, a da ćete se vi, klinci, već snaći kako ćete jedni drugima iskazati ono dječije poštovanje dodajući čašu ili činom usitnjavanja komada torte onom kome treba.
Roditelj koji će vjerovati da će vas najbolja pubertetska drugarica našminkati super, iako vi to iz milijardu razloga ne možete sami, a izlaziti se mora, pogotovo u srednjoj školi.
Roditelj, koji će vam prećutati da ste najljepši baš zato što ste prevalili put do mature ruku pod ruku, do diplome nakon sati i sati čitanja umjesto svih drugih kućanskih poslova, snimanja na diktafon materije da lakše naučite, a ne zbog te haljine za kojom ste odlijepili na prvi pogled ili dodir.
Roditelj, koji će znati da je bolje da vas spremi za arenu kad život počne ofanzivu, da vam da alat za borbu za sebe, da vam pruži čuvanje leđa, jer je to mnogo roditeljskije od podmetanja istih umjesto vas, a da opet ne pokvari ono što postajete sami sa sobom, i da vas ne ponizi prepuštanjem okolnostima necivilizacije.
Roditelj, koji je odlučivši biti roditelj, položio nevidljivi test roditeljstva, zadržavši sebe a rodivši vas. Roditelj, koji je umjesto onoga što ne možete, što mu je snove o malim curicama na rolerima i biciklu razbilo u paramparčad, pogledao na stranu onoga što ćete uspjeti, bez obzira što pojma nije imao šta će to biti.
I u krajnjem, roditelj, koji one roditelje iz prvog pasusa može pozvati na red zbog nedostatka ljudskosti, ali koji istovremeno nikad neće dobiti priliku da to uradi, jer se roditeljstvo uči. Samo ako želiš da učiš sebe i o svijetu oko sebe na način na koji nisi mogao da zamisliš da postoji.
