Družimo se vi i ja već neko vrijeme kod Lole. Ne znam za vas, ali meni je četvrtak postao skoro k’o petak. A, petak je za mene bio TAJ dan. Sad volim i četvrtak zahvaljujući vama koji pročitate, napišete kad vam se sviđa. Svađamo se kad vam se ne sviđa. Sve je to „u svrhu službe“, što bi rekli.
Počeli smo oko šminke i stali kod nekih godina koje su mnogo boljele. I mene, i vas. Nije lako o tome čitati. Dosta nam je i vlastite muke, a sad da čitamo o tuđoj nevolji. Nisam ja htjela da me sažaljevate. Naprotiv. Htjela sam da vidite kako se nikada nisam stavila u poziciju da tražim tuđe sažaljenje, niti sam ga ikad željela. Svi mi koji smo ikada iskusili bilo kakvu nevolju upravo najviše mrzimo sažaljivi pogled.
Nisam ja ni bolja ni gora od vas jer sam imala nesreću da odrastem bez oca. Nisam ni žrtva. Nikada nisam ni htjela biti. Zdrava sam. Imam i ruke i noge, kao i vi. Glavu da mislim. Osjećanja. Nikada nisam željela da se zbog toga razlikujem od druge djece.
No, odužih.
Kada je naša mama tog aprila došla i rekla da više nikada nećemo vidjeti našeg oca, ja sam se raspala. Brat se tiho povukao u sobu, jer je mislio da kao muškarac ne smije da plače. Baka je bila neutješna. Mama izmučena i slomljena. Pitala sam se kao dijete da li će naša porodica ikada više biti normalna? Da li ćemo ikada moći da se radujemo? Da li ćemo ikada imati normalan praznik, a da ne mislimo samo na njega koji nije tu sa nama?
S kim ću sad igrati šah? Ko će mi pregledati zadaću iz matematike? Ko će me voditi na basket? On nije bio samo tata, bio je i moj najbolji prijatelj.
Tada sam prvi put počela da razgovaram sa Bogom.
Da se molim Bogu kada mi je teško.
Da tražim utjehu kada niko nije mogao da me tješi.
Tada sam počela da vjerujem u pakao i raj, i život poslije života jer je to bio jedini način da preživim godine koje su nastupale.
Znam da danas nije nimalo moderno reći da vjeruješ u Boga. Znam da danas Boga krivimo za sve. Znam da je na njega najlakše svaliti krivicu i kada se dešavaju loše stvari pitati podrugljivo: „a gdje ti je taj tvoj Bog?“.
Danas kada se svi diče time da su ateisti i nihilisti, ja jedino mogu ponosno reći da vjerujem.
Ja ne postim svaki post. Ne idem čak ni svaku nedelju u crkvu. Vjernici nikada ne bi rekli da vjerujem. Ne nosim maramu kada posjećujem hramove i nemam nijednu dugu suknju.
Kako vjerovati kada se razumom ne može objasniti pitaju se ljudi, a ja mislim da se ne vjeruje glavom nego srcem. Nikada nisam ni tražila pretjerana objašnjena. Bog je za mene bio u dobroti moje bake koja se uz svu nevolju koja ju je zadesila nikada na njega nije naljutila. Otac joj je nastradao u II svjetskom ratu, majka joj je umrla, brat joj je poginuo u saobraćajnoj nesreći, a kasnije i sin. Njenih pet sestara je umrlo prije nje i ona je svaki put bila prisutna. Nikada nije zaspala, a da nije zamolila Boga da čuva njenu „dječicu“ iako je imala razloga da misli da njene molitve niko ne čuje. Nikada ga nije opsovala.
Danas ima 84 godine i još uvijek je bistrog uma iako se na njenoj koži već pokazuju znakovi starosti. Ja godine koje provodi sa nama smatram kao nagradu za neko dobro djelo koje je neko nekada učinio. Kada pomislim na momenat kada će se i ona preseliti na neko bolje mjesto pomislim da će mi trebati mnogo snage da i to preživim.
Ja zapravo nikada nisam pročitala do kraja Sveto pismo. U mojoj porodici niko nije bio vjernik iako smo slavili Božić i Vaskrs. Niko nije išao u crkvu. Baka koja me je čuvala me učila da budem dobra i poštena. Mama me je učila da budem prkosna i da nikada ne dozvolim da me gaze pa se zato njih dvije u mojoj glavi vrlo često sukobljavaju. Vjera u Boga me naučila kako da preživim.
Jako je teško biti osjetljiv kao što sam ja. Ja se rasplačem kada vidim stare i nemoćne. Poslednji dinar bih dala kada vidim bolesnu djecu. Najradije bih na sebe preuzela svu nepravdu ovog svijeta i trudila se da ispravim i ono što se ispraviti ne može. Sve napuštene životinje bih dovela kući. Ne mislim da je to dobro za mene. Ima vas još sigurno mnogo takvih pa znate o čemu govorim. Mnogo bi mi lakše bilo živjeti da sam imam ponekad malo više te majčine drčnosti.
Pitala sam ga ponekad zašto? Zašto ja? Zašto mi? Zašto bilo ko?
Kakvi si ti to Bog ljubavi kada si mi uzeo nekoga koga najviše volim?
Šta sam ja kao djevojčica od devet godina mogla da uradim pa da zaslužim takvu kaznu?
Naučila sam kroz godine da Bog ne kažnjava. Da se stvari dešavaju jer su se tako morale desiti i da se ne zamaram mnogo pitanjima na koja nemam odgovor. Jer koji bi uopšte ispravan odgovor i bio?
Naučila sam tako da u crkvu idem nedeljom sama i da razgovaram s njim. Nije nikada odgovorio ali bih nekako u sebi znala šta je htio da kaže.
Znaš onaj osjećaj kada si spreman uraditi nešto loše, a osjećaj ti govori „nemoj, nije lijepo“? Mislim da to nije samo osjećaj. Znaš onaj osjećaj kad te utroba peče jer ipak nisi poslušao taj prvobitni osjećaj i uradio si to, i nije ti bilo lijepo i nije ti lijepo ni sada. Ni to nije bio samo osjećaj.
Ja vjerujem na neki svoj čudan način. Ne vjerujem u popove niti kod njih idem po tumačenje i savjet šta bih trebala učiniti. Svako od nas zna šta je ispravno ako ima srce i volju da u njega pogleda. Pa i oni najpokvareniji umovi imaju u svom jednu tačku u kojoj još uvijek postoji tračak dobrote. Ja ne mislim da se oprost može kupiti velikim donacijama, pozlaćenim krstovima i ogromnim ikonama.
Zaboravljamo da on vidi šta je u našim srcima. I mom i tvom. Nema potrebe da ga zamajavamo.
Ja često pogriješim. Nastojim da ispravim svjesna da ću pogriješiti opet.
Zahvalim se Bogu kad je dobro. Potražim pomoć kada stvari krenu niz brdo i uvijek vjerujem da će biti bolje. Neki dan sam u šali prijateljici rekla da se plašim da ću jednog dana čuti glas koji će reći „iskuliraj i pusti me“! U kontekstu koliko puta od Boga tražim nešto.
I mislim da svaki pravi i iskreni vjernik ne može biti loša osoba. Kojem god Bogu se molio. Za mene je to Hrist, za tebe je možda Allah, za nekoga je Buda.
Važno je da vjeruješ da je neko s tobom kada više nema nikog drugog!
