Pubertet. Adolescencija. Najteži period, kako za djecu, tako i za roditelje, kako za majke, tako i za ćerke. Djevojčice su u ovom uzrastu najosjetljivije i svi misle da su svjesni toga, a ipak se nekako olako “omaknu” zaključci poput: “Tvoji hormoni”, “Nemoguća si” ili “Zašto uvijek nešto izvodiš.”
Trebalo bi malo bolje razmislti o ovim riječima, jer pubrtet nije hir, a hormoni iako rade, rade normalno, rade ono što treba da rade, a cijeli proces predstavlja prirodno prilagođavanje i ulazak u drugi svijet. Samo, novo, drugačije i nepoznato ponašanje i nije posljedica hormona: sam mozak tinejdžera se mijenja i preuređuje iznutra, od prednjeg do zadnjeg dijela, od emocija do kontrole i to je prirodan, iako nejednak razvoj, koji naravno, utiče i na doživljaje i ponašanje.
A šta je ono što tinejdžerki najviše smeta?
Jedna od stvari i situacija sigurno je ona u kojoj se roditelji postavljaju iznad i govore s visoka, misleći da su pametniji i da sve znaju. Djevojčice inače prestaju da slušaju čim čuju popujući ton, moralizovanje i beskonačno isticanje opasnosti.
Zato treba umjeti odabrati pravi trenutak za razgovor i pustiti da teče spontano. Postavljajte jasna, konkretna pitanja, zainteresovano, sa strpljenjem za objašnjenje. I slušajte pažljivo.
Tako, na primjer, razgovor možete početi u kolima, uz neku muziku, pokazujući interesovanje i umjesto klasičnog: “Kako je bilo u školi?”, možete da kažete nešto poput: “Primijetila sam da si se baš spremala za onaj kontrolni iz engleskog. Jesi li zadovoljna kako je prošlo?”
Nema potreba da uvijek imate spreman savjet. Nekada je dovoljno da saslušate. Nekada je to sve vaša ćerka želi od vas. Ako želi savjet, tražiće ga. Ako mislite da joj treba, pitajte je da li želi da ga čuje.
Imajte uvijek na umu da je i njoj sve i svašta na umu, da mora da pazi da je ljubazna prema nastavnicima, kul među prijateljima, saradljiva sa trenerima i da ste vi jedina osoba pred kojom osjeća da može da popusti stege i zaboravi granice.
Još jedna važna stvar je da je to period promjena i da će vaša ćerka mijenjati društvo, prijatelje, ljude koji je okružuju, tražeći gdje i kome pripada. Možda vam se njeni izbori neće dopasti, ali umjesto da joj to otvoreno kažete, probajte pronaći uzrok tome. Ako se iznenada prestala družiti sa dugogodišnjom najboljom prijateljicom zbog popularne djevojke u novoj školi, saznajte zašto.
Približite joj se interesovanjem za njenu novu drugaricu i, iako je njeno društvo njen odabir, probajte da demistifikujete važnost popularnosti. Provucite nenametljivo kroz neobaveznu priču neke lijepe trenutke koje je proživjela sa starom prijateljicom, osmotrite njenu reakciju. Ipak, imajte na umu da je njena odluka njena i da će možda morati snositi posljedice zbog nje, ali vi tu jednostavno ne možete ništa.
I znajte da je vaša magična moć, oličena u : “Jer ja znam najbolje” i “Jer ja tako kažem” odjednom nestala, zajedno sa potpunim formiranjem sposobnosti za apstraktno mišljenje. Nekada je mogla da vjeruje u sve što kažete i da misli da mora da postupa kako vi želite, ali odjednom se desi mala eksplozija u glavi i vaša ćerka uvidi da zapravo ne mora ništa i da nema načina da je natjerate.
Pred njom se iznenada stvori slika neke druge osobe i majka bez mana postaje pristrasna, nedosljedna žena, koja kao i svi drugi ljudi, griješi i koja samim tim nema pravo da joj prigovara za njene greške.
Ali ipak, ono nekad usađeno povjerenje ostaje. Zato su važni strpljenje i upornost. Vi i dalje kreirate ponašanje koje želite da vidite kod svog djeteta, iako vam se čini da više nemate uticaja. Zato umjesto da vičete zbog nereda u sobi ili prljave garderobe na sred kuće, priđite svojoj ćerki i recite joj gdje je pogriješila i šta treba da uradi sledeći put.
Vika će samo izazvati ljutnju i potrebu da ponovi svoje ponašanje, a objašnjenje će uticati da uvidi svoju grešku. Zato joj priđite i recite kako njeno ponašanje utiče na vas, jer ona toga možda nije ni svjesna dok trči da se nađe s prijateljima ili da spremi kontrolni iz matematike: “Mila, to što si ostavila prljavu majicu na fotelji nije bilo u redu. Molim te, skloni za sobom sljedeći put, ja sam preumorna.”
Možda vas prvi put neće čuti, možda će drugi put zaboraviti, ali vremenom će se sjetiti. Vi ćete je naučiti da se kreće na liniji od izvinjenja ka samopoboljšanju. Strpljivo i dosljedno.
Jasno je da je teško prihvatiti da djevojčice koje su vas obožavale i obasipale zagrljajima, počinju da se izmiču, da prave distancu. Jasno je da je teško razumjeti promjene raspoloženja, povjeravanje pa izazivanje, radost pa suze, zatvaranje u sobu i želju za samoćom i sopstvenim prostorom.
Ali, sve to je prirodno, sve to je nešto što će proći i nešto kroz šta se mora proći. Prizovite u sjećanje svoje neobjašnjive tuge, neprospavane noći i iznenadne, bezrazložne euforije. Možda je teško, ali sigurno ste i vi isprobavali, pokušavali, tražili sebe i svoj put. Zato se probajte sjetiti kada krenete da održite lekciju prije ili poslije izlaska, prvog pijanstva ili nedolaska kući na vrijeme, da umjesto ponavljanja pravila i zabrana, na rubu, smireno razgovarate i svojoj ćerki ukažete na posljedice ponašanja, rizike koje ono nosi i opasnosti kojima se izlaže.
I zapamtite: ništa nije lično. Ni njihov plač ni riječi koje vam možda u ljutnji uputi (a onda se u sebi grize) ni odbijanje zagrljaja. Posao djevojčice koja postaje djevojka jeste da vam zadaje glavobolju, a vaš posao kao majke jeste da imate snage za obe glavobolje – i svoju i njenu.
I vi ste to sve preživjele. Moraju i one. Olakšajte im taj put. Jer ma koliko mislili da je vama teško, teško je i njima, koliko je vas strah, strah je i njih. Trebaju vas, vaše razumijevanje, strpljenje i ljubav.
