Džesika Valenti je novinarka i kolumnistica američkog online magazina “The Guardian”. Autorka je četiri knjige na temu feminizma, politike i kulture te idejna kreatorka i osnivač zaklade Feministing.com.
Džesika se u deceniji dugoj karijeri bavila i još uvijek bavi pitanjem ravnopravnosti i položaju žena u svim sferama društva. Nerijetko je bila na meti napada zbog svojih stavova te je jedna od kontraverznijih osoba koja se bavi ovom temom. U nastavku donosimo priređen njen tekst koji će vas, nadamo se, dotaći kao i nas. I natjerati na razmišljanje.
Godinama ulažete vrijeme i trud, dajete 150% sebe i saznate da ste dobri u tome. Ne, ne dobri, najbolji – logično bi bilo da se osjećate srećno i zadovoljno?
Logično da, ali nisam sigurna može li se to primijeniti i onda kad ste najbolji u tome da vas mrze. Prva na listi “onih koje ne vole”. Ne zvuči baš primamljivo.
Kada je The Guardian ispitao 1.4 miliona komentara, a koji su bili blokirani od strane moderatora još od 1999. godine, došli su do alarmantnog podatka da su hejterski komentari u osam od deset slučajeva bili upućeni ženama. Na vrhu liste sam ja. Ponosna sam na činjenicu da sam prva, ali umorila sam se i osjećam se pomalo iscrpljeno. Umorio me smijeh i prevrtanje očima. Umorili su me komentari prepuni gramatičkih grešaka sa porukom kako se trebam držati kuhinje, jer tamo mi je mjesto. Da, to je nešto čemu se možete nasmijati, ali prezir s kojim su isti napisani – ne. Kao žene postigle smo mnogo, ali sve to krene da blijedi kada shvatite da će negdje, neko i na nekom forumu, koristeći pravo na anonimnost i sposobnost korištenja tastature to iskoristiti da pljune na sve što vam vrijedi u životu. I ne samo to, online zlostavljanje je postalo stvarno i vrlo lako može izaći iz okvira online u pravi svijet.
Trudim se da više ne čitam komentare ispod tekstova koje napišem. Moderatori se trude blokirati najgore, ali nije slučajnost da su upravo članci koje sam pisala o silovanjima, zlostavljanju, političkoj nezastupljenosti ili svakodnevnim primjerima seksizma i šovinizma oni koji privlače najveću pažnju javnosti i društvenih mreža. Iako smo kao žene uradile dosta, nismo sve. Čekaju nas godine borbe za ravnopravnost i upravo to često bude povod i izazove bijes kod pojedinih muškaraca – bijes koji opet potvrđuje moju teoriju.
Trebamo raditi. Još. Ako samo pisanje o tabu temama izaziva lavinu, s prezirom napisanih komentara, to može da znači samo jedno – na dobrom smo putu.
Pišem više od dvanaest godina, dajem i posljednje atome snage, ulažem u to sve što imam, najviše sebe, ali osjećam se pomalo umorno. Više ne osjećam potrebu za povratnom informacijom, komentari koji su tu nisu konstruktivne kritike već otvorena mržnja.
Svjesna sam da postoje oni koji se slažu ili ne slažu sa mnom, ali neslaganje ne treba da bude mržnja. Ili ono što me dodatno pogađa, na drugim tekstovima koji se ne tiču ravnopravnosti, rase i seksualnosti, ljudi kroz komentare razvijaju zanimljive diskusije dok za moje tekstove jednostavno kažu da su glupost. Bez obrazloženja i argumenata. Feminizam je uzaludno trošenje vremena i ja sam glupa. Ako je tekst iole blaži, a nekom dan dobar, pročitaću tu i tamo da to “nije tako loše” ili još gore – “čitljivo je”. Ne mogu reći da me to ne vrijeđa. Onda opet moram iznova i iznova da objašnjavam zašto su svi ti neargumentovani stavovi u obliku komentara ustvari seksistički. Ne radi se o tome što neko kritikuje mene i moj rad, sa tim se susreću svi i svakodnevno, ali riječ je o tome kako se te kritike manifestuju dalje. Da li mojim radnim kolegama neko tepa? Da li i njima prvo komentarišu izgled?
Online zlostavljanje možda počinje na internetu, ispod nekog objavljenog teksta, ali tu se ne završava – društvene mreže brzinom svjetlosti dovode bilo koga na stub srama i izlažu ga najstrašnijim udarima. Pisati online, biti dio ovog i svijeta društvenih mreža nikada nije bilo teže. Zlostavljanje na poslu koje tu ne prestaje već se nastavlja i odražava na sve aspekte privatnog života.
Iscrpljuje me i da stalno slušam o tome kako loši komentari nemaju nikakve veze sa autorovom ličnosti već sa onim što je napisano – e tek to nema smisla. Ustaljena zajednica komentatora je fokusirana ili na rasu ili na pol, jer od deset autora koji imaju najviše blokiranih i modifikovanih komentara, svih deset su ili žene ili druge boje kože. Slučajnost? Ma dajte!
Više od decenije pišem o feminizmu, sekstički komentari ne bi trebalo da me iznenađuju, ali kada se dešavaju svaki dan onda osjetite njihov uticaj. Utiču na mene kao ličnost, ali i na posao kojim se bavim. Zamislite da svaki dan idete na posao na kojem jedino što čujete je kako ste bezvrijedni. Pišem dovoljno dugo da ne posmatram sebe kroz komentare drugih, nepoznatih ljudi, ali u isto vrijeme, bila bi laž kada bih rekla da me ti komentari iz dana u dan, iz godine u godinu, nisu doticali. Jesu, itekako. Mijenjali su me.
Skoro da više i ne brinem za sebe koliko za buduće generacije koje dolaze. Često me zovu da održim predavanje na nekom od univerziteta i ne biste vjerovali koliko mladih žena mi se obrati da bi rekle samo jedno – da nisu spremne ni dovoljno hrabre da bi svakodnevno podnosile online zlostavljanje. Teško je i “standardnim” ženama, zamislite tek koliko je teško ženama koje su druge boje kože? Ili transrodnim osobama? Bacamo niz vjetar nevjerovatno talentovane umove koji se boje i pokušati ostvariti karijeru, a zbog straha od noževa koji će da ih dočekaju.
Ne mogu ih kriviti. Često se pitam, kada bih mogla da vratim unazad ovih dvanaest godina, da li bih sve uradila isto? Da li bih pisala pod svojim imenom i prezimenom? Mogla sam, makar donekle, zaštiti sebe i svoje bližnje. Mogla sam da pišem o feminizmu anonimno. Mogla sam da se poštedim neugodnih situacija, prijetnji i policijske zaštite. Mogla sam, ali nisam! Ono što me dodatno brine je činjenica da situacija iz dana u dan nije bolja već gora. Zlostavljači se u velikom broju pojavljuju na društvenim mrežama, a agencije za bezbijednost i zaštitu, baš kao zakon i zakonske odredbe, još uvijek ne znaju kako svemu tome stati u kraj. Nemaju mehanizam kojim bi se borili protiv otvorene mržnje na internetu. Ti ljudi su još uvijek “oni koji imaju pravo glasa”, to im dozvoljava demokratija i demokratsko društvo.
Ovaj svijet je prepun pametnih i inovativnih ljudi – ako još uvijek postoji volja za promjenom i uvođenjem reda i kulture u online svijet, uradite to. Može se. Mislim i nadam se, ali potrebno je svi da ozbiljno shvatimo glasove onih koji su time pogođeni.
Uprkos nezavidnom položaju koji imam, a to je da sam autor kojeg najviše volite da mrzite – srećna sam. Srećna sam što mogu da radim ono što volim i volim ono što radim. Privilegija je, ali i obaveza, da nastavim sa ovim što sam prije toliko godina počela. Bavim i baviću se stvarima do kojih mi je stalo, jer cijelim svojim bićem vjerujem u to. Nadam se da će biti bolje, ako ne za mene i moje vršnjake onda barem za generacije koje dolaze. Niste uspjeli da mi ubijete optimizam i vjeru da će biti bolje. I nećete.
