Turbulencije koje je uzrokovao Brexit ne prestaju. Kao i poslije gotovo svakog velikog zemljotresa, povremeno slijede manji, sve do smirivanja tla. Šteta će se računati naknadno. Ali za razliku od zemljotresa, Britanci možda izvuku i neke koristi. Tereza Mej, novoizabrana predsjednica Konzervativne partije, koja zajedno sa Liberalima drži većinu u UK parlamentu, je načinila prvi korak ka njoj.
Ali pobjeda na stranačkim izborima, koju je odnijela juče i 52.2% podrške partijskih kolega došli su u teškom momentu. Kako će se ministrica unutrašnjih poslova, što bi bio otprilike ekvivalent njene funkcije u našoj vladi, snaći na mjestu premijerke u trenutku istupanja zemlje iz Unije, neizvijesno je.
Možda bude svjedok i kreator nekog novog uspješnog, nakon četrdeset i tri godine “samostalnog” Ujedinjenog Kraljevstva, a možda bude svjedok igre rasipa. Da li može ova pedesetdevetogodišnjakinja iznijeti teret koji je čeka i može li biti čelična poput prve prve žene na čelu vlade, slavne (iako često osporavane) Margaret Tačer?
Dugo političko iskustvo anglikanke iz Insbruka, koja je u donji dom Parlamenta sjela 1997. godine, kao predstavnica Mejdenhed okruga, regije Berkšira, odmah po njegovom formiranju, govori da je spemna na izazove.
Mjesto poslanika nije dugo trajalo pa je dvije godine kasnije, na dvije godine, prešla iz parlamentarne klupe u sekretarsku fotelju u Ministarstvu obrazovanja i rada, ali ministarstva koje je bilo dio vlade u sjenci. U skladu s britanskom tradicijom (kao i njenih kolonija), opozicija ima sve ekvivalentne resore, koji funkcionišu na bazi kritike i protivpolitike, a Tereza je je tu napravila pravu karijeru: osjenčena sekretarska mjesta smjenjivala su se u Ministarstvu saobraćaja, Porodice, Kulture, medija i sporta, potom predsjednice Parlamenta pa ministrice za Rodnu ravnopravnost i tako sve do 2012. godine.
Ipak, njeno političko angažovanje je počelo mnogo ranije, 1986. godine, kada je nakon davno stečene diplome Oksforda, sa iskustvom bankarske savjetnice, prešla u opštinski parlament Meritona, u kom se zadržala osam godina, u toku kojih je pokušala i da uđe u Parlament, no to joj 1992. godine nije bilo suđeno.
Zato je briljantno ušla u 2010. godinu, u kojoj je premijer Dejvid Kameron, nakon izlaska Konzervativaca iz sjenke i formiranja zvanične vlade, postavio na mjesto ministrice Unutrašnjih poslova i ministrice za Rodnu ravnopravnost i ženska prava.
Time je Tereza postala četvrta žena u istoriji koja je dio najvažnijih mjesta u državnom poretku UK, Velike četvorke, koju čine mjesta premijera, guvernera, ministra spoljnih i ministra unutrašnjih poslova.
Neki njeni potezi tokom ove šestogodišnje karijere, koju će krunisati u 13. jula, nakon sigurne pobjede nad sedam godina mlađom koleginocom i suparnicom Andreom Lidsom, ministricom Energetike i klimatskih promjena, govore da joj ne manjka ni odlučnosti ni odvažnosti, ali ni osjećaja za pregovore i kompromise.
Jasno se držala stava o primjeni policijske sile tokom protesta i principa primjene mira, umjesto rješavanja problema silom. Kao i kod svakog političara, bilo je tu i raznih kontroverzi, kao na primjer izbacivanje khata sa liste dozvoljenih supstanci, iako je Savjet za lijekove prethodno odobrio njegovu upotrebu ili pritužbi u vezi sa Zakonom o ljudskim pravima tvrdeći da ljudi dobijaju dozvolu da ostanu u UK samo zato što imaju mačku za kućnog ljubimca.
Bilo to apsurdno i neistinito, kako su ljudi iz Amnesti Internešnala i Ministarstva pravde tvrdili ili ne, sad ostaje negdje iza. Ispred je put koji neće biti lako preći ni pomalo ekscentričnoj dijabetičarki, koja se pojavljivala i u leopard cipelama i u gumenim čizmama, koja nema pardona.
Po procjenama BBC-a Tereza je druga najuticajnija žena u državi, a kao jedna od najinspirativnijih žena, ćerka sveštenika sigurno može učiniti mnogo u borbi za ravnopravnost polova.
Tereza Mej, TM, MT, Margaret Tačer. Inicijali i premetanja slova su ipak igra, sem koje ove dvije žene dijele i još po nešto. Obje su rođene u oktobru, završile Oksford, Tereza geografiju, Margaret hemiju. Obje su kao članice Konzervativne partije došle na mjesto premijera u svojim pedesetim, preuzele kontrolu nad državom u vrijeme velike krize i baš kao što se Tačer morala boriti da sačuva Folklandska Ostrva unutar Kraljevstva, tako će se i Tereza morati boriti da sačuva Škotsku i Sjevernu Irsku. Ne oružjem, doduše, ali ipak.
U kom smijeru će ova žena povesti državu i koliko dugo će je voditi, neizvjesno je. Ono što je izvjesno je da žene osvajaju vlast. Borba u Konzervativnoj patiji UK-a za novog lidera u finalu od petoro članova je ostavila dvije žene.
A pobjednica te bitke se priključuje Virdžini Ragi, prvoj gradonačelnici Rima i Hilari Klinton, vjerovatnoj prvoj predsjednici Sjedinjenih Država, koja još uvijek vodi svoju borbu na putu za Bijelu kuću.
Ženska ekipa je tu. To je jedna činjenica. A činjenice su samo to – činjenice – ni dobre ni loše. A kakva je svaka od ovih žena pojedinačno i koja kakvu politiku podržava, neka je druga tema.
